Posle rusko japanskog rata postojala je težnja da se smanji broj obalnih tvrđava, čemu je slijedila odluka o ukidanju sekundarnih tvrđava obalne odbrane Crnog mora u periodu 1909-1912. Ukinuta je i tvrđava Kerč, Batom i Očakov. Ove zadnje dvije su postojale u polunapuštenom stanju,naoružane zastarjelim topovima.
Pomorski odjel, bio je svjestan njihove važnosti u odbrani crnomorske obale. Očakov je pokrivao pristup neprijateljeske flote Nikolajevu, gdje se nalazila značajna infrastruktura flote i brodogradnja. Batum je imao značaj jer je bio jedina pogodna baza za lake snage flote u njihovim akcijama protiv anadolske obale.
1906 vojna luka Batum je ukinuta, pa je flota izgubila mogućnostda unaprejed razvije operativnu bazu,opremljenu potrebnim zalihama goriva i objektima za popravku.
To je bila za naftne razarače značajna baza, gdje su mogli krcati naftu koja je dolazila iz Bakua, u protivnom nafta bi moralaići preko Rostova, oko Azovskog mora do Krima, produžije transport a i u Sevastopolju nisu postojali objekti za skladištenje velikih zaliha nafte. U Batumu je bila što se tiče krcanja uglja prilično problematična, postojalo je jedno skladište max kapaciteta 4000 t, a sam utovar je vremenski bio spor, a prevoz od skladišta do brodova se obavljao vagonetima.
Flota, koja je pred vojnim resorom insistirala na očuvanju Batuma kao tvrđave koja je neophodna za zaštitu brodova u njoj, istovremeno nije se starala o svojoj opremi , niti je poduzimala mijere za što brže obnavljanje jedine operativne baze na kavkaskoj obali.
Uprkos predviđanjima vodećih vojnih krugova kavkaske vojske, koji su isticali da operacije u obalskom pravcu nisu uključene u palanove kampanje i da će se borbe voditi na kopnenim frontovima, početak rata ih je brzo demantovao.
Početkom opracija, situacija borbe na obali nameće stvaranje obalskog fronta, te je flota morala da tu izdvoji poseban batumijski odred brodova, za borbu protiv obale i podršku kopnenim operacijama, kojim je kao krajnji cilj bilo zauzimanje Trapezonta, koji je predstavljao tranzitnu luku, koja je povezivala pomorske puteve, preko potrebne za transport materjala i trupa, dalje putem za Erzurum gdje su glavne snage turske vojske djelovale na kavkaskom frontu.
Nedostatak opreme batumske luke posebno se osjetio razvojem borbi na obalskom frontu, kada se je zahtjevalo da se iz flote izdvoji cijela divizija od 4 bojna broda, koja je tu morala bazirati, a tu je bazirana i transportna flota, koja je snabdjevala armiju na terenu, a pre svega odred koji djeluje u priobalju.
Kao što je napisano, mogučnost rata i sam početak je proširio horizonte kopnene komande, koja je odmah shvatila ranljivost tog područja na samoj granici. Sada je pozivajući se na slabost tvrđave i garnizona, tražila da se ojača odbrana područja slanjem ratnih brodova koji bi tu imali stalnu bazu.
U nemogućnosti da ovdje rasporedi ratne brodove, komanda flote je poslala naoružani brod Berezan(školski brod) i minopolagač Dykhtau.
Minopolagač je trebao postaviti minska polja ispred Batuma i Potija vjerovatnog manevrisanja neprijatelja kada bombarduju luke.
Minopolagač Dykhtau
Naoružani brod Berezan imao je zadatak da brani prilaze Batumu od napada kopnenih trupa i svojom vatrom podrži djelovanje vlastitih jedinica duž obale.
Početak rata zatekao je tvrđavu obrambenim radovima u cilju jačanja njenog obalnog fronta. Po izbijanju neprijateljstava u njoj je proglašeno obsadno stanje, a komandant Berezana je preuzeo dužnost višeg mornaričkog komandanta.
U luci se zateklo 12 parobroda i 4 parobroda pomorskog odjela, koji su dovozili vojne terete. Minska bariera je postavljena. Trebalo je zaštiti luku i njenu unutrašnju cestu. Za direktnu zaštitu na njenom ulazu je postavljeno nekoliko poljskih topova, a na kraju mola mitraljesko gnijezdo.
Beznačajnost sredstava i slabost snaga koncentrisanih u Batumu, sa kontinuiranim informacijama o aktivnim planovima Turaka protiv tvrđave, veoma su uznemirili kavkasku komandu. To je sve eskaliralo dejstvima Breslaua i bombardiranjem Potija.
U znak odmazde za granatiranje Zunguldaka &.novembra 1914, Souchon je naredio Breslau da odmah bombarduje Poti ( luku sjeverno od Batuma) Dana 7. novembra u 0720 Breslau je bio u blizini Potija i do 0800 ispalio 81 granatu na lučke objekte na udaljenosti 2000 do 2500 m. Gađane su dvije parne dizalice, nekoliko skladišta, područje željezničke stanice i stara tvrđava u blizini svetionika. U luci nije bilo brodova. Ruske poljske baterije su takođe otvorile vatru, koja međutim nije bila efikasna.
Materjalna šteta nije bila velika, ali je bombardovanje imalo snažan moralni učinak.
Konkretno , bombardovanje Potija i činjenica da je gađano područje željezničke stanice, jedine tačke u Rusiji, odakle je transportovana manganova ruda, neophodna metalurškoj industriji, iz rudnika Chiatura.
Komandant mornaričkog odreda pregledom obrambenih sredstava Botumske tvrđave, zaključio je da ne može poslužiti kao pouzdano utočište za flotu. Raspoloživa zastarjela artiljerija nije imala dovoljan domet da se suprostavi bombardiranju brodova poput Goebena i Breslaua, pa je je pomorska komanda iznjela sledeća razmatraja u štab:
“Za uspješnije djelovanje naše flote na neprijateljskim komunikacijama potrebno je imati bazu za lake krstarice u Batumu. Baza se može opremiti, pod uslovom da je zaštićena tvrđavom, koja bi mogla spriječiti uništavanje malih brodova, bombardiranjem s mora i proboj jačih brodova u luku. Potrebna su najmanje dva topa od 254 mm sa dometom od 125 kablova; četiri bi bilo bolje. Brza ugradnja topova bi uvelike pomogla akcijama flote”
Ovaj zahtjev, koji se poklopio sa izvještajima o velikom transportu Turaka na područje Trapezonta i Lazistana, odmah je odobren i početkom decembra topovi su stigli u Batumi postavljeni na lafete pod velikim uglom. Međutim tijekom tog perioda Batum je več bombardovan od strane Goebena, 10. decembra.
Goeben se nalazio u eskortu turskih trupa, koje su se trebale iskrcat u Trapezonu, ali radi opasnosti od mina, su trupe iskrcali istočnije u Rizeu. Po završenom iskrcavanju transporteri u pratnji Međidie i Berka su se uputili nazad prema Bosforu, a Goeben sa Peikom ( Peyk-i Şevket ),minskom krstaricom se uputio u Batum sa ciljem granatiranja.
Vrhovi planinskih lanaca su bili jarko osvetljeni, dok se sama obala gubila u magli. U 1200 ruski radiogram je otvoreno objavio: »Goeben je kod Batuma«. Zbog slabe vidljivosto Goeben se približio na 14.8 km i sa te daljine ispalio petnajst granata 280mm. Obalne baterije su bezuspješno odgovarale.
Granatiranje grada je bilo samo demonstracija, tako da nije dugo trajalo. Za vrijeme granatiranja, trebalo je, ako je moguće, da se ne naudi muslimanskom stanovništvu. 12. decembra brodovi su se ponovo vratili na Bosfor.
Komandant batumijskog odreda le napisao u izviještaju:
»Ukupno je ispaljeno 15 hitaca, sa prilično velikim intervalima između plutona; pucanje je vršeno samo iz četiri topa sa desne strane. Prema daljinomjeru tvrđave, Goeben nije došao bliže od 80 kablova i, prema mojim proračunima, nije stigao do minskog polja na 7-8 kablova. Od ispaljenih granata, najmanje polovina nije eksplodirala. U poslednjem trenutku, kada je već postalo jasno da Goeben neće prići bliže, počela je da odgovara baterija Burun-Tabie, ali, naravno, bezuspešno«
Komandant odreda je pored ostalog bio uvjeren da je Goebenovo granatiranje bila kulisa za Peikovo polaganje mina.
Sva dešavanja su pokazala da tvrđava nema sredstva za odbranu (dva topa 254mm) još nisu bila postavljena, tako da razarači nisu mogli biti poslani u Batum, na stalno baziranje.
Komandant odreda je zamolio za slanje još dva topa 254 mm, čime se admiral Eberhard složio, ali topova nije bilo. Predstavnik flote po ovom pitanju V.K.Lukin piše:
»Od strane Crnomorske flote nagovještavano je da će vojnom odjeljenju biti potrebna luka Batumi i da je vojski neophodna transportna flota; da flota neće moći da posveti značajnije snage za odbranu Batuma, zbog čega je neophodno postavljanje nekoliko dalekometnih velikih topova na tvrđavu. Nakon niza komisija i sastanaka, ovo pitanje je riješeno u povoljnom smislu: oružje je dodjeljeno i za Sevastopolj, jer je baza cijele flote, i za Batum, kao manevarskoj bazi razarača koji djeluju protiv neprijateljske flote koja se nalazi u Trapezondu. Do početka rata radovi na jačanju tvrđava nisu bili završeni, nije bilo isporučeno oružje, iako je obećano da će se isporučiti topovi kalibra 229 mm koji su nabavljeni u inostranstvu već u ratu. Svi ovi topovi poslani su u odbranu Petrograda i baltičke obale, štaviše, čak i iz Sevastopolja, na sjever su poslani obalni topovi i topovi namijenjeni trećem drednotu Crnomorske flote u izgradnji. Dakle, umesto obezbeđenog priveza za transportnu flotu u Batumiju, tu su morali prvo da se odvoje pomoćni brodovi, u vidu naoružanih transportera i minskih polagača, pa razarači i tako dalje, sve do dodjelivanja starih bojnih brodova.«
Ali i kasnije tokom rata situacija se nije promjenila, čak kada je Batum postao baza za flotu, već i za brojne transporte koji su hranili kavkasku vojsku.
Crnomorska flota nije bila dio ni jednog fronta, pa su i komande Kavkaska i Crnomorska bile nezavisne, podvrgavajući se zasebno štabu.
U slučajevima kao što je regija Batum, postojala je i potreba sporazuma. Jasno je da je osnova za takav dogovor trebala biti, prije svega, koordinacija operativnih ciljeva i uspostavljanje međusobnog razumijevanja u načinima njihovog ostvarivanja. Međutim, to nije bio slučaj.
Kopnene komande nisu u obzir uzimale zadatke dodiljene floti, već su uvijek zahtjevale više, stavljajući svoje interese prije svega.
Nesporazumi su nastajali uglavnom zbog pitanja subordinacije i zbog postavljana zahtjeva brodovima, koji oni nisu mogli ispuniti. Kopnene komande nisu bile upoznate sa uslovima pomorskih operacija.. (npr. Zahtjev da se izvedu operacije po olujnom moru, kada ljuljanje i posrtanje lišava razarače i druge brodove da koriste svoju art.)
Bình luận