U početku rata Austro ugarska je imala 6 malih podmornica tipa Lake, Germania i Holland. SM U 1 i SM U 2 bile su tipa Lake po planovima američkog inžinjera Simona Lake-a ,izgrađene od juna 1907 do aprila 1909 u Pulskom arsenalu. Bile su to podmornice dužine 30 m, sa benzinskim motorima, koji su kasnije 1915 zamjenjeni dizel motorima.
Podmornice sa dvostrukim trupom SM U 3 i SM U 4, konstruisane su od proljeća 1907 do novembra 1908 u brodogradirištu u Kilu – Njemačka. Ove su podmornice imale slabe manevarske karakteristike pod vodom, pa su im dubinska kormila više puta modifikovana.
Podmornice sa jednostrukim trupom SM U 5 i SM U 6, bile su dizajn američkog inžinjera J.P. Hollanda, slične dizajnu američke podmornice Octopus. Bile su predfabrikovane u Electric Boat Com. U New Yorku, sastavljene po licenci Whitehead& Co. u Rijeci od februara 1908 do juna1909.
Zahvaljujuči svom obliku imale su odlična manevarska svojstva pod vodom.
Whitehead je konstruisao još jednu verziju Hollanda, koja je praktički poboljšana verzija prethodne dvije i dovršena kao SS-3, 14. marta 1911.
KuK marine nije pokazivala nikakav interes za ovu podmornicu,jer je preovladalo mišljenje da treba graditi veće podmornice za otvoreno more.
Ponuđena je i stranim mornaricama, ali bez evidentnih uspjeha. Podmornici , a vijerovatno i Whitehead-u je svanulo tek početkom rata 1914, pa je 26.jula 1914, da podmornicu preuzme KuK marina. Admiral Anton Haus je naredio da se odmah kupi SS-3, a tri dana kasnijeje već u teglju remorkera Gigant iz Rijeke u Pulu. Kupljena je za 500 000 kruna( 2,24miljona EU) pa je 21 augusta ušla u sastav podmorničke flotile, pod komandom poručnika bojnog broda Egona Lerch-a, kao kao SM U 12.
Podmornica je imala velike nedostatke, pre svega u akumulatorskim baterijema koje su bile starog tip, već na kraju upotrebljivosti. Nisu bile hermetički zatvorene, starog tipa, a olovni tanjiri nisu bili dobro fiksirani, zahvaljujući čemu su bile nesigurne. Kot punjenja su se razvijali gasovi sumporne kiseline, koji su se dizali i izazivali mučninu kod posade. Glavna mašina je bila benzinska, što je značilo generisanje benzinskih para i dovodilo do trovanja posade.
Pored toga nije bila opremljena ni žirokompasom, a magnetne busole na podmornici najčešće nisu pokazivale tačan smjer.
Bili su potrebni mjeseci da se nabave nove baterije i žirokompas.
U novembru 1914 tri od sedam podmornica su poslani u podmorničku stanicu Rose u Boki Kotorskoj, za borbu protiv francuskog prisustva u Jadranu, ali i zza blokadu Bara preko koga je teklo snabdjevanje. To su bile podmornice U-3, U-4 i U-5.
Po pisanju Friedricha Schlosser-a komandanta U-5, u decembru 1914, razduvalo se jako jugo,koje je mahnito nosilo oblake, vrjeme kada se i čovjek od mora, veliki ekspert, odlučuje ostati u luci. Odjednom je iz stanice za osmatranje na Rtu Oštro, emitovan jedan signal. Sat vremena kasnije,stigao je Egon Lerch i u menzi jim ispričao svoju priču uz jak grog. Njegova podmornica nije bila u najboljem stanju, baterije i žirokompas su bili na putu u Pulu, radi toga se nije rado udaljavao od obala Istre, ali na kraju je odlučio da je napusti. Ispred Pule je bilo nemoguće sresti neprijatelja što je on žarko želio, šta ga je sve vodilo u njegovoj želji da se potvrdi u borbi protiv neprijatelja, vidjet ćemo kasnije.
Njegova želja ga je dovela do prvog spektakularnog uspjeha. 21. decembra , 20 milja sjeverno od Sasena.
Francuski Admiral Lapeyrere je pod pritiskom od strane komande, odlučio da uputi dva trgovačka broda u Bar, mada je bio svjestan rizika. Brodovi Tidjitt i Voltaire , su upućeni u pratji samo razarača, a druga laka divizija bi vršila u blizini posrednu zaštritu. Brodovi bi iskrcavali samo jednu noć.
Kako admiral nije bio uvjeren u sigurnost tog transporta radi bojnog broda Radetzky i divizije »Monarch« u Boki, odlučio je da uđe sa glavninom flote u južni Jadran i tu biti spremaan da reaguje u slučaju potrebe. To je bio deseti i zadnji pohod francuske flote u Jadran.21 decembra flota se nalazila u visini Brindisia, između albanske obale i Apulije, i liniji brazde, vozila u kursu 350 stepeni sa brzinom od 9 čv.
Podmornica U 12 je 21.decembra plovila prema jugu nad vodom, već je vidjela dobro Saseno, kada je opazila mogo dima, pa je zaronila. Radi kiše i slabe vidljivosti je osmatranje kroz periskop bilo nedovoljno, pa je opet izronila. Na površini je vidjela jarbole i dimnjake cijele francuske flote. Koja se približavala u protukursu. Približavanje je trajal od 0630 do 0830, 21. decembra.Flota je vozila sa 9 čv, bez pratnje razarača.
Čim se čelo formacije u protukursu približilo podmornici U 12 na 800 do 1000m u podmornici se čula komanda »Torpedo los«. Lansirana su dva torpeda na čelni brod, jedan za drugim.
Prvi torpedo je pogodio admiralski brod Jean Bart po pramcu lijevo. A drugi je prošao po njegovoj krmi na 60-80m.
Kasnije je bilo zamjerki Lerch-u zašto nije ponovo napunio cijevi i pokušao dokrajčiti brod. To nikako nije ni teoretski bilo mobuće, trebalo je 50 minuta da se napune cijevi, a Francuska eskadra je odmah povećala brzinu na 14 čvorova. Ujutro 22.decembra U 12 se vratila u Boku. Bila je u lošem stanju, baterije su postale neupotrebljive, a benzinske pare i gasovi su ispunjavali prostor, pa je posada teško patila.
Lerch je dobio telegram od cara sa čestitkama, a podmornica je poslana u brodogradilište Pula, jer bi sledeća plovidba bila samoubistvo, trebala je ako ništa, nove baterije.
Što se tiče Jeana Barta on je bio pšogođen u visini druge pregrade. Prostori u koje je prodrla voda, su bili svi manjih dimenzija, i radi materjala u njima brod je primio samo 400 t mora. Sa 120 vode u krmenim tankovima i trošenjja uglja u prednjim bunkerima, trimovan je brod u dovoljnoj mjeri. Pregrade su podbočene i držale su.
U pratnji Victor Huga stigao je na Maltu 26. decembra. Tu je ostao na popravku nekoliko mjeseci.
Kao posledica ovog događaja Francuska flote nikada više nije ušla u Jadran.
U Pulu je U 12 stigla 28. decembra i sutradan je posada odlikovana. Lerch je odlikovan krstom Leopolda sa sa mačevima. Prvi oficir Ernst Zaccaria odlikovan je željeznim krstom, treće klase, sa mačevima a posada sa 13 medalja za hrabrost, tri zlatne i deset srebrnih.
Propaganda je pozdravljala Lercha kao heroja podmorničkog rata, pa je 31 jula 1915 dobijo čelični krst II kalse od njemačkih saveznika.
Posle popravka 12.februara 1915 opet je poslan u Boku u pratnji razarača Uskok, sa uplovljenjima u Šibenik i Makarsku, da bi 16. februara uplovio u Rose.
U subotu 27. februara isplovio je iz Rose na poziciji isprad Bara, tu je napadnut od francuske podmornice Fresnel koja ga je napala sa dva torpeda, na što je uzvratio sa jednim torpedom. U 23.30 vratio se u Rose.
8.marca i 18. marta, ponovio je jednodnevnu plovidbu ispred Bara da bi 22.marta zapljenio dva crnogorska jedrenjaka Fiore di Dulcigno i Hilussie i odteglio jih u Boku. Dva dana kasnije 30. marta opet je isplovio radi blokade Bara, gdje je zapljenio crnogorske trabakule Fiore I,Buona Forte, FiorebII, Indaverdi i Hailie, svaki od 3 brt i odvukao jih u Boku.
Istog dana naručene su u Njemačkoj tri podmornice tipa UB I.
5. aprila1915 kod rta Mender , viđene su tri krstarice i dvanajst razarača.. U-12 je bila opet na moru, ali nije imala sreće u traženju.
!7. je U-12 stigla smjena, U-6 (komandant Halavanja), a ona je otišla u Pulu u teglju Giganta i u pratnji Uskoka.
25. aprila 1915, U-12 je isplovila iz Pule u Trst, San Sabba.
28 maja, u noći punog mjeseca u 2100.Lerch je bez upozorenja izvršio površinski napad na grčki parobrod Virginia (1065 brt) ispred Pirana i potopio ga. Grčki brod je bio pod neutraalnom grčkom zastavom, a dva dana prije je pregledan od U-5 i pušten. Sa brodom su stradala 22 mornara.
Za komandu flote ova epizoda je bila nezgodna i kompromitirajuća, pa je izmislila rešenje, brod je potopljen nailaskom na minu.
Egon Lerch je bio mlad i preduzimljiv, ali kako ćemo sada vidjeti imao je i druge razloge da se istakne. Do tada njegova potapanja brodova su bila dosta skromna, ništa o čemu bi se pričalo, pa se je vjerovatno zato odlučio da potopi Virginiu.
Njegova nepromišljenost, postaje shvatljivija u svjetlu njegove vatrene ljubavi, koju je mladi oficir gajio do nadvojvodkinje Elisabette Marie. Ona je bila hćerka prstolonaslednika Rudolfa koji se 1889 ubio u Mayerlingu i unuka cara Franz Josefa, koju je on iz mlja zvao »Erzsi«
Elisabetet je imala jedan izuzetno nesretan brak sa oficirom konjice, princom Ottom zu Windisch-Graetz. Otto je ušao u brak pragmatičnoi bio je zadovoljan svojom situacijom. Brak je ispunio sve njegove društvene i financijske težnje, a što se tiče njegovih ljubavnih težnji, one su bile ograničene. Posle deset godina braka Elisabetta nije više zaljubljena u Otta koji ju je razočara svojom uskogrudnošću i nije uspio da je seksualno ispuni. Ona je prekinula sve odnose sa mužem.
On ju je varao ali i ona njega. Vjerovatno su stvari mogle ostati u ovoj fazi kao »normalnom« paru iz visokog društva, međutim Elisabetta je bila previše cjelovita da prihvati takav život.
De facto razdvajanje je bilo neophodno. Pojavio se prvi problem: novac. Otto je protraćio veliki dio bogatstva svoje žene, za sebe, ali i da zadovolji njene hirove. Dugovi su bili veliki i situacija je morala da se izmiri. Čak ni Franz Josef nije prestao da im pomaže finansijski plaćajući veliki dio Erszijevog ličnog načina života. Ne računajući kupovinu dvorca Šenau, milion i po kruna i troškove restauracije, šest stotina hiljada kruna, odnosno ukupno ekvivalentno trideset miliona evra.
Bilo je neophodno skinuti upravljanje bogatstvom sa Otona i ograničiti njegove troškove na godišnju naknadu. Dana 22. januara 1913. Otto je morao predati punu vlast nad bogatstvom svoje žene, dobijenu tokom bračnog ugovora. Ona će upravljati njegovim bogatstvom i plaćati mu rentu od sedamdeset hiljada kruna za njegove lične troškove. Čini se da je tokom pregovora da dođe do ove odluke shvatila da se Oto oženio njome zbog svog novca. Trebalo joj je dvanaest godina da shvati da njen brak, barem s Ottom , ni na koji način nije zasnovan na ljubavi. Elisabeth-Marieino sljepilo bilo je jednako veliko kao i njen ponos. Kupila je sebi muža.
Sve više vremena provodila je na Dalmatinskoj obali, na Brionima gdje je iznajmila kuću, Vilu Punta Naso , da se tamo nastani sa svojom djecom. Djelovala je sretno u ovoj mediteranskoj klimi, daleko od Češke koju nije voljela i relativno blizu Beča u koji se mogla vratiti kad god poželi, uvijek imajući na raspolaganju stan u Hofburgu ili u Šenbrunu .
Elisabetth je bila zadovoljna životom na Brionima okružena zgodnim pomorskim oficirima. Na zabavi u Puli, tokom zime 1913 predstavljen joj je Egon Lerch, koji ju je odmah zaveo. Imao je 27 godina, tri godine mlađi od nje,visok, atletski građen, šarmantan i inteligentan. Jedina greška mu je bila što nije pripadao plemstvu.
I on se zaljubio u nadvojvotkinju, koja je i zvanično postala njegova ljubavnica. Elisabetth nije imala ni stida, ni suzdržanosti pa nije od nikoga krila svoju vezu. putovali su zajedno, dijeleći isti spavaći vagon. Imao je svoje ulaze u sobu Elisabett i morao je proći kroz sobu njenih sinova da je pronađe.
Njihov život je bio jedna luda strast koja je spajala seks i osećanja. Erzi je bila srećna, njen ljubavnik takođe.
Sve je bilo lijepo i dobro, ali Egon je želio i brak. Nadao se da će se jednog dana alisabetth i zvanično rastati, pa da će moći ostvariti brak. Trebala mu je samo titula viteza da se pomakne stepenicu više u drušvenoj hierarhiji. Bio je svjestan da su bez toga to pusti snovi, jer car nikada ne bi dozvolio takav brak.
Njegova velika želja za uspjehom ga je vodila u sledeći poduhvat, upad u Veneciju i napad na brodove....
Posle najave rata Italije, Austro ugarskoj, venecija sa svojim historijskim arsenalom, postala je najvažnija luka za italijansku flotu na sjevernom Jadranu,
Usljed tog se je u luci uvjek nalazio dobar broj bojnih brodova,krstarivca, razrača i veći broj torpednih čamaca, koji su često izlazili na more.
Jednu lekciju kako se u ovom slučaju radi, Austrijcima je dao poručnik njemačke mornarice Heino von Heinburg, koji je sa UB 14, 7 jula 1915, 15 milja istočno od Chioggie, sa jednim samim torpedom potopio bojni krstaš Amalfi.
Posle toga su Italiani zbranili izlaz krstašima i bijnim brodovima na more, a i pomjerili su i nadogradili minska polja ispred luke. Poduzetni Lerch, nije znao ništa o tim mjerama, je pak razmišljao o napadu na italijanske brodove prije ulaska u lagunu ili što bi mu donijelo još veću slavu da potopi spektakularno neki brod,unutar lagune.
Podmornica je imala dvije torpedne cijevi 450 mm, ali su u junu 1915, na insistiranje Lercha postavili dvije rešetke sa torpedima na palubu, što je povećalo mogućnost pogodka cilja.
Admiral Alfred von Koudelka komandant pomorskog okruga Trsta napisao je u svojim memoarime, da je U 12 uporno tražila dozvolu da ide na krstarenje. Na kraju kada je Lerch tražio autorizaciju da tri dana provede ispred Venecije, Koudelka mu je dozvolijo, sa napomenom da se kreće oprezno radi modifikacije minskih prepreka, što su jih italijani izvršili posle potapanja Amalfija.
KATASTROFA
U subotu 7. augusta 1915 u 1200 U 12 je isplovio iz svog priveza u Trstu San Sabbia. Komandant Lerch je namjeravao tri dana da čeka ispred ulaza u Venecijansku lagunu. Poslepodne 8.augusta jedan drager pod komandom kapetana Rabaglino-ta pripadnika posade kraljevog zbora, odlučio je posle dva dana neuspjelog pretraživanja nsvodnih ostataka podmornice ispred Punte Sabbioni da se vrati u Veneciju. Oko 1630 na tri milje udaljenosti, Rabaglino je svedočio jednoj jakoj podvodnnoj eksploziji, popraćenoj visokim stubom mora. Kapetan se približio mjestu i konstatovao veliku mrlju ulja i jak miris bencina.
Rabaglino je upravo bio svjedok smrti 17 mornara KuK marine. Ni danas posle više od 100 godina, sva pitanja nemaju odgovora.
Sljedećeg dana 9. augusta, ispred Punte Sabbioni su izvršena pretraživanja, da se utvrde razlozi ove eksplozije.Utvrđeno je da je to mjesto gdje je postavljenajedna mina nove napredne bariere G, ali ništa nije nađeno. 10. ujutro jedan ronilac je naišao je na dnu olupinu podmornice, koja je strujaa odnjela daleko. Imala je dva periskopa, od kojih je jedan uništen. Trup je bio obojen tamno plavo, a toranj svjetlo sivo.
U svom raportu, komandant Rabaglinio, opisao je toranj bijele boje, ali je to bilo pretjerivanje. Dalje je identificirao dva rešetkasta lansera torpeda i dva unutrašnja. Jedno torpedo na palubi je bilo jako deformisano, kao i telefonska plutača, cijev za zaštitu postolja mitraljeza, kao i drugi privjeski na podmornici.
Nije postojala mogućnost da se uđe u olupinu, jer je pramčani ulaz bio uništen.
11.augusta ronilac je primjetio da je boja na tornju nova i svježa i da se može s lakoćom oguliti. Tako je izašo na vidjelo veliki broj 12. Ostaje da se predpostavi da je Lerch malo prije isplovljenja naredio da se oboji toranj svjetlo sivo, preko originalne plave. Ovaj način bojenja su kasnije prihvatile sve KuK podmornice.
Kao u svakom ratu proradila je propaganda pa odmah 11. augusta, italijanska mornarica izvještava da je na sjevernom Jadranu Austrougarska podmornica
U 12 bila torpedovana od italijanske podmornice, kao i da je potopljena sa cjelom posadom.
Komandant KuK podmornica Franz von Thierry, zabilježio je u svoj dneevik da je podmornica U 12 potopljena na ulazu u venecijansku lagunu. Lerch je protiv njegovih naređenja pokušao proći u lagunu i tu udario u minu, ovo udario u minu je dva puta podvučeno.
19. augusta u La stampa di Torino izašla je cjela stranica o pogibiji U 12.Uglavnom sukob je bio epski između U 12, italijanske podmoenice i torpiljarke. U-12 je ispalila torpedo, koji je promašio, nakon čega su dvije podmornice manevrisale sat i po vremena. Uglavnom tu se pokazala veličanstvena hladnokrvnost i hrabrost italijanskog komandanta, da bi na kraju potopio U-12. Danas se zna da je sve to čista fantazija, i da se ništa slično nije nikada nije desilo.
Ima i kasnijih konstrukta npr. Verzija sa lagunskom topovnjačom Brondolo, čiji je komandant primjetio U 12 i naveo je na minsko polje. Topovnjača sa ravnim dnom i malim gazom prošla je iznad mina a Lerch koji je vozio iza njega udario je u minu.
U knjizi La marina Italiana nella Grande Guerra kao datum potonuća se navodi 12 august...
Potraženo je i mišljenje arhiva iz Beča, koji je to označio kao grešku......
Elizabettha je posle vjesti o smrti,odmah otišla u Trst, u nadi da će tamo naći Egona, koji se vratio kao nekim čudom. Ali pismo Egonovog predpostavljenog , barona Franza Thierryja joj je potvrdilo da je Lerch stradao.
Franz Thierry je takođe spalio svu njihovu korespodenciju. Nesretna nadvojvodkinja se neko vrijeme zaključala, a Egonovu sliku je držala na stolu do kraja života, zapravo taj gubitak nikada nije prebolela. Imala je i naziv crvena nadvojvodkinja jer je bila aktivna u social demokratskoj partiji Austrije. Umrla je 1963.
Prvi pokušaj izvlačenja podmornice iz mora.
U ponedeljak 18.oktobra 1915. pokrenula se u velikoj tajnosti ekspedicija za dizanje podmornice, u kojoj su učestvovali: remorkeri Ponza, Rialto, Uraguay, Olanda i Balilla, sa pontonima PD-101 i PD-106, ex torpiljarka 88-S kao brod za smještaj ronioca i jedna cisterna.
Na trinkarine pontona je cisterna bila pričvrščena sa katancima od 20 cm, a za manevar su pontoni imali vitla. Cisterna je tako dovedena do iznad olupine. Ronioci su opasali čelik čela oko pramca i oko kreme i osigurali jih na cisterni.Oko 1600 komandant je naredio početak dizanja podmornice. Oko 1730 tri cijevi od vazduha sa torpiljarke su stavljene u pregrade cisterne. Sve je izvođeno postepeno da ne bi cisterna izletjela ko čep.
U jednom momentu je pukao jedan lanac i čitav sistem se je počeo naginjati, pa su popustili ostale lance, i podmornica sa cisternom je opet legla na dno. U ovom momentu je jedino ostalo da se sve otkači i da se iz cisterne ispiri more i digne se na površinu.
Kao što obično biva u takvim slučajevima počela je i jaka tramontana, tako da je jedan od pontova udario u bok 88 S i probio ga. Torpiljarka se je počela naginjati, pa je i pored pokušaja tegljača Balilla da je povuče na plićini, nestala u valovima. Operacija je prekinuta.
14. septembra 1916 je olupiina U 12 označena sa dvije plutače i nastavilo se traganje za olupinom 88S.
Dizanje podmornice
Tek 3.decembra 1916 je sledijo sljedeći pokušaj izvlačenja podmornice. Trup je na krmi i na prancu obavit čelik čelima. 5.decembra sve je bilo spremno, ali radi lošeg vremena lošeg vremena sve pomjereno na 25.decembar, kada se je more umirilo a barometar se ustalio na 763 milibara. Tada su poslati na more: Remorker Panza sa pontonom GB-85 (nosivosti 500T), remorker Gorgona sa pontonom GP 86, remorker Passepartout sa pontonom GP 30, remorker Mincio sa plovcima za ronioce i remorker Rialto, kao rezerva .
Ovaj puta je primjenjen puno jednostavniji metod dizanja. Tokom najveće oseke pontoni su se naplavili, tako da su uronili 1,5 m , podmornica se je pričvrsila, voda se ispumpala i tokom najviše plime zvršeno je teglenje kompozicije u pliće more. Sa sljedećom niskom vodom postupak se ponavljao.
Do 27.decembra olupina je bil na 14,5 metar. Sa jednim prekidom zbog nemirnog mora i pucanja lanaca, ujutro 2.januara se olupina našla na dubini 10,5m. Posle četiri sledeća skraćivanja lanacanašla se na 7,5m.
Vučena(kompozicija) sa dva remorkera, sa još jednim nakrmi koji je vodio manevar u 1600, 3.januara 1917. olupina U12 je ušla u veliki suhi dok arsenala Venecija.
Etape dizanja U 12
Posle 14 mjeseci u moru, , od posade su pronađeni samo djelovi skeleta, 14 lubanja , 4 .januara, dvije , 6 januara i jošjedna je nađena 8.januara. Iz toga se može zaključiti da je bilo 17 članova posade. Posmrtni ostaci su stavljeni u 14 metalnih ljesova, sa monogramom SA (Sottomarino Austriaco) i pokopani u djelu za mrtvo rođene na groblju otoka San Mihaele.
Na podmornici je nađeno i dosta koristnih dokumenata, a interesantno je da su sve dokumenti bili čitljive posle 14 mjeseci u moru.
Podmornica je kasnije išla u razrez.
Commentaires