Posle potapanja Admiral Magona, SM U 39 se odmakla tek par milja od mjesta potonuća i čekala sljedeću žrtvu. Moguće da joj se sreća namješi i drugi put u istoj zoni.
Na mostu se nije dešavalo ništa. Ostavivši oficira straže na mostu, komandant Walter Fostman sišao je u svoju kabinu i sjeo pisati brodski dnevnik. Nije imao puno toga da upiše od zadnje akcije. Do ovog momenta susreo je samo jedan bolnički brod koji je iz Soluna plovio prema Malti, pod zastavom Crvenog krsta. Pod tom zastavom susaveznici su prevozili mnoge važne terete i osobe. Tako su upravo u to vrijeme (1917 ), pisale ruske novine, kako je general Sarrail, za svoju zadju posijetu Atenama, koristio bolnički brod, praćen torpiljarkama.
To je razkrivalo lošu praksu Antante, da se ne pridržava Haške konvencije.
Iz razmišljanja ga je trgao pisak iz doglasne cijevi. Oficir straže mu je saopštio da je ¾ po lijevom boku primjetio trag dima. Odmah je uzeo dvogled, stavio kapu na glavu i popeo se na most. Na horizontu je vidjeo jedan nejasan oblak dima.
» Okreni prema dimu i onda pravo«
Na mostu za kormilom bio mornar I kl. Recksiek, u civilu poznati modni kreator, koji se u potpunosti saživio sa brodskim zadacima i pokazao veliku sposobnost rada pod pritiskom.
»Kormilo u sredinu. Koji je kurs?« upitao je oficir straže, kada se pojavila nekakva crta ispred pramca.
»270«
Posle 10 minuta , dim je viđen sa većom preciznošću, i bilo je jasno da je ispred podmornice, brod, sa kursom prema istoku, znači da plovi direktno na nju.
»Ovaj brod ispred nas, se čini jedan uobičajen teretni brod, koji plovi prema Solunu.« rekao je oficir straže.
Ništa nije pokazivalo da je to »veliki plijen«, ni jedan eskortni brod nije bio u pratnji da bi mu garantovao bezbjednost, a on je usamljen plovio u susret svojoj sudbini.
Fostman se odlučio za podvodni napad, koji je bio povolnjiji, dok je još neprimjećen sa broda.
»Alarm! Zaroni na 10 m«
Bilo je dosta vremena do lansiranja torpeda pa je komandant odlučio da dozvoli nekolicini članova posade da pogledaju kroz periskop, što je diglo njihov entuzijazam i borbeni duh. Ljudi su se vratili na borbene stanice sa svjetlom u očima, znajući šta rade i protiv koga se bore. Podmornica je lagano samo inercijom klizila prema neprijatelju.
Na naredbu oficira dat torpedistima otvaraju se vanjska vrata torpednih cijevi crvene bojeve glave se otkriju i zavire u plavi Mediteran. U ovom trenutku preostaje jedan pritisak komandanta na dugmet električnog prekidača da bi torpedo skočio na svoj put.
Vrijeme je bilo sunčano i vedro, sa laganim istočnim vjetrom, koji je stvarao valove sa bijelom pjenom, vrjeme kao stvoreno za napad.
Podmornica je bila na 400m od broda ,kada je jedan pritisak na malo crno dugme na stjenki tornja, poslao torpedo prema cilju.
Čula se jedna snažna eksplozija: pogodak!
Nije se radilo o nekom velikom brodu, »ali veseli čovjeka« smijući je rekao poručnik von der Luhe, pogledavši komandanta.
Nepokretan , smrtno pogođen u mašinski prostor, parobrod obojen crno je stajao ispred podmornice. Imao je dva jarbola i jedan dimnjak. Naravno, osjećaj zadovoljstva je ispunjavao komandanta.
Ali šta se je dešavalo na brodu? Jedan pogled lijevo, stotine ljudi trče na palubi kao životinje zatvorene u kavez, skupljaju se po grupama na pramcu i krmi i skaču u panici, naglavačke u more. Tri male šalupe za spsavanje su spuštene u more usred divlje panike, dizalice su letjele i rušile se u vodu , zgnječivši sve ispod sebe. Komandant U 39 je pomislio, možda su na brodu kineski radnici koje su prevozili prema potrebama u zadnje vrijeme brodovi Antante, ili je neki drugi prevoz, možda
trupa za Solun.
Na palubi su Njemci primjetili sive uniforme i kape na ljudima.
Žica antene još je uvjek bila među jarbolima, vjerovatno poziva urgentnu pomoć.
Svaka nježnost i sentimentalnost komandantu je izgledala kao izdaja prema njemačkom narodu koji sekrvavo bori.
Komandant je naredio:
»Pripremite drugi torpedo. Pali«
Ogroman stub vode se digao prema nebu, da bi posle izvjesnog vremena ostao oblak dima između neba i mora.
Fostman je odlučio da sazna za svoju komandu, nacionalnost, broj i odredište ukrcanih trupa, jer su ovakve informacije imale veliki značaj za kopnene operacije. Izronili su da ispitaju brodolomce, usred dasaka,rešetki, bačvi, kokošinjaca, raznog otpada i leševa. Primjetili su po pramcu dvojicu brodolomaca, koji su se pokušali popeti na podmornicu, sa malog splava, urlajući od straha. Njemci su im bacili konop i digli jih na podmornicu.
»Italiani« reče poručnik Donitz ( kasnije admiral),koji se našao na mostu.
Brodolomci su sprovedeni u komandi toranj, samo u gaćama i potkošulji. Izgledali su jadno i isprepadano, mladi, vilica im se tresla kao list, a zubi su udarali u jednakom ritmu.
Posle nekoliko »avanti« i »presto« uspjeli su dobiti važne informacije. Na brodu Minas, bio je jedan general, mnogo oficira, hiljadu vojnika i 25 sanduka zlata (3000.000 ?). Sve su to saznali zahvaljujući zarobljeniku koji je govorio francuski kao štampana knjiga. Zlato je već bilo potopljeno, ali pao je prijedlog da potraže generala. Bio bi to pristojan trofej, koga bi mogli isporučiti u bazu.
»Osmatrajte okolo i tražite generala« vikali su Njemci na mostu podmornice. Pregledli su čitavu zonu uzduž i poprjeko, čak su im i Italijani pomogli, ali nisu otkrili nijednog čovjeka ni nikakvog čamca među smećem koje je pokrivalo more. More ne vraća svoje žrtve, ali uprkos toga potapanje Minasa je ostao jedan ljep uspjeh.
Dužnost zabranjuje bilo kakav nepotreban predah, pa je podmornica napustitila tu grobnicu nasred mora.
»Kormilar, uzmi kurs prema Malti.« Naredio je komandant i spustio se u svoju malu kabinu, gdje su mu doveli dva italijanska brodolomca-zatvorenika.
Jedan, Luigi Inverardi je prije mobilizacije bio šofer kod bogatog markiza u Marseju, tako da je dobro znao francuski, što je poslužilo Njemcima za komunikaciju, jer sa malo italijanskih riječi koje su znali, teško bi uspostavili zadovoljivu komunikaciju sa zatvorenicima.
Drugi Giuseppe Fabrizio je govorio samo italijanski, ali je tokom ispitivanja, što rukama, što grimasama, potvrđivao rječi svog druga koji je govorio na francuskom, kao »čistu istinu«
Ispitivanje je dalo sliku o događajima na brodu tokom isplovljenja iz Napulja do momenta katastrofe.
Obojica su bili šoferi 13. Regimenta, artiljerije iz Rima,u službi tek osam sedmica. U Napulju se ukrcao sa njima srpski general Gojkovic i pukovnici Draguvin, Dulic i Ristic (imena iz originala), oko 60 italijaskih oficira i hiljadu vojnika Pešadijskih regimenti 31., 39. i 63. O moralu italijanskih vojnika svjedoči podatak da je od 50 šofera, 10 desertiralo malo pre isplovljenja broda.
Na krmi su se nalazile vreće s poštom i tri velike željezne kase sa zlatim monetama, koje su dovezene na brod u pratnji karabinjera, a na brodu su stalno čuvane od dvojice stražara.
Prema izjavama oficira vrjednost zlata je bila 3.000.000 ?. U skladištima broda, na dnu, je bila skladištena velika količina municije. Brod je bio naoružan sa topom 76 mm, koji su obsluživali mornari kraljevske mornarice.
13. Februara SS Minas je napustio Napoli, a posle prolaska Mesine, pridružio mu se italijanski razarač koji ga je eskortirao do ujutro 15., dana kada je torpedovan. Šta se dešavalo? Saveznici su imali zone pračenja konvoja, uvijek po istim rutama. Italijanski razarač je pratio brod do kraja njegove zone zaštite i okrenuo, a da engleska pratnja nije stigla. To se često događalo, tako da su brodovi prepušteni svojoj sudbini.
Plovidba je nastavljena do Capo Passero, najužnijeg rta Sicilije i kasnije prema Egejskom moru. U 1215 kada je odjeknula eksplozija trupe su se većinom, nalazile u potpalublju, zbog morske bolesti i spavajući.
Među vojnicima se raširila užasna panika, povećana odsustvom komandovanja, brodski oficiri, kao i oficiri trupa su bili neodlučni i nisu izdali nikakvu komandu. Samo jedan potporučnik pešadije, je sačuvao hladnokrvnost i vikao je: » Stavite pojaseve za spasavanje! U šalupe!«
Mnogi vojnici nisu čekali da se spuste čamci i splavovi, več su stavljali pojaseve za spasavanje i skakali u more. Mornari su brzo spustili šest šalupa, koje su se odmah prevrnule, jer su bile bukvalno pretrpane. Zatvorenici na podmornici su se spustili u šalupi, iz koje su blagovremeno iskočili i plivali do jednog malog drvenog splava. U tom momentu drugi torpedo je pogodio brod u krmu, u skladište sa municijom, a Minas je potonuo u par sekundi, povukavši sa sobom sve u dubinu.
»Posle prve eksplozije jeste li pomislili na podmornicu« komandant je pitao italjane. » Ne, ne, gospodine komandante, eksplozija je dolazila iz mašinskog prostora, pa smo vjerovali da je eksplodirao kotao, naročito kada smo vidjeli vojnike, pocrnjele, pokrivene ugljenom prašinom.«
Ovo sve je zažetak jednog tipičnog italijanskog transporta.
Njemce je najviše interesovalo naoružanje brodova za prevoz trupa, organizacija smještaja vojnika na brodu i ratni materijal.
Saznali su da Minas ima četiri skladišta, podjeljena na tri nivoa, na donjem je skladištena municija a na druga dva su se bila popunjena trupama. Uzduž ograda pramca i krme su postavljeni kreveti, kao i na sredini broda.
Smrt pukovnika Ristića, koji je prema informacijama zatvorenika, našao neslavan kraj u vodama Mediterana, probudilo je u Fostmanu, sječanje na ubistvo Obrenovića i njegove nesretne žene.(izgleda je njemački komandant pomiješao Milana Ristića sa pukovnikom Mihajlom Ristićem, koji je ispalio hice u Kralja i Kraljicu, u majskom prevratu 1903g.)
Po mišljenju njemački komandant podmornice, i Ristića je stigao tragičan kraj koji mu je dodijelio onaj gore za sve njegove bezbožnosti.
Ne doživljavaju se često dani kao ovaj.
Na more se spustio mrak koji je razbijala mjesečina, a more je bilo potpuno mirno. Joseph i Ludwig, kako su Nijemci nazvali zarobljenike, spavali su čvrstim snom, na krmi među torpednim cijevima, svoju prvu noć na podmornici.
P.S.
Štampa u ono doba:
Rouen, Friday [23.2.1917]: The transport MINAS, which left from Salonika on February 13, was torpedoed without warning on the 15th by an enemy submarine about 50 miles west of Cape Matapan. Part of the troops on board were saved by the ships which came to the rescue. [Aberdeen Journal 24.2.1917, ex Press Association] Nice, 28 February 1917: The family of the Serbian general Ilia Goikovitch, who are living here, were officially informed yesterday that the general lost his life when the Italian transport MINAS was torpedoed on February 15. The Serbian colonels Dragoutin, Boulitch and Milan Ristitch perished at the same time. [New York Tribune 1.3.1917] Berlin, March 10: According to reports from two Italian soldiers rescued from the Italian troop transport MINAS, sunk on Feb 15 in the Mediterranean by a German submarine, the vessel had on board one General, three Colonels, two Majors, and 1000 Italian soldiers belonging to three regiments. On account of the rough sea these men perished. [The Evening World 10.3.1917]
Nova istorija se rađa posle jednog vijeka, izgleda da je otkrivanje »Istina« postalo popularno.
Nekoliko primjera pisanja štampe,
Zaboravljeni pomorski vojvoda(politika)2017
Rano izjutra, 2. februara 1917. po starom kalendaru kada su tek zaobišli najjužniji grčki rt Matapan, nemački sumaren U-39, koji je bio pod komandom dugovečnog morskog vuka Valtera Forstmana pogodio je sa dva torpeda pomenutu krstaricu.
„Minas” je neobično brzo tonuo, tako da se utopilo 870 ljudi. Dok je nestajala sa morske površine, kapetan lađe Anđelo Parodi, dajući đeneralu kotur, reče mu koja je spasilačka barka predviđena za oficire i da požuri sa ukrcavanjem. Gojković ga začuđeno pogleda i plemenito mu odgovori:
– Spasavajte prvo vojnike, a mi oficiri ćemo se poslednji ukrcati! – tako i bude. Svi preživeli su uspeli da se ukrcaju u barke i oficirska barka bila je na čelu male kolone. Ubrzo zatim, „Minas” je zajedno sa stvorenim vrtlogom nestao. Ispred novonastale kolone, sumaren je odjedared izronio i Nemci zatraže da se ostatak brodolomnika preda. Čuvši ovu neprijateljsku bezuslovnu naredbu, stari đeneral Ilija Miše Gojković ustade u čamcu i uzviknu:
– Srpski se đeneral nikada ne predaje! – a zatim pripuca svojim pištoljem na protivničku podmornicu. Nemci su ga odmah, kratkim rafalom, pokosili...
Ilija M. Gojković je jedini srpski đeneral u Velikome ratu koji je poginuo na bojnom polju. Iako nikada nije stekao i čin vojvode, neki su ga često, od trenutka junačke pogibije, pa i nešto docnije po svršetku rata, s pravom nazivali „pomorskim vojvodom”.
Kosta Knežežević
Wikipedija:
Dok je putovao na Solunski front , njegov čamac je pogodio njemački torpedni čamac u blizini Sicilije . Gojković je odbio da se preda i poginuo je dok je uzvratio pucanju na torpedni čamac. Utopio se u Jonskom moru . [1]
Izašla je i knjiga Pomorski vojvoda u Paraćinu, 2022
Politika 15januara 1922g
Interesantno da tih podataka nema nigdje i arhivima Njemaca i saveznika, nego su se pojavili posle jednog vijeka u Srbiji..
literatura:
Σχόλια