AKCIJE PODMORNICA U DARDANELSKOJ OPERACIJI

Dardaneli i na njih vezana dardanelska operacija, iskrcavanje na Galipoli i kasnije izvlačenje ljudstva, predstavlja veliki poraz i neuspjeh savezničkih snaga na ovom dijelu ratišta. Dardaneli se nalaze u svim udžbenicima, meni nainteresantniji dio, minski rat u moreuzu postao je sastavni dio svih studija koje obrađuju tu vrstu ratovanja. Upotreba minanskih zapreka, branjenih artiljerijom, kao i upotreba plutajućih mina, koje su tu našle veliku primenu zahvaljujući struji u moreuzu. Minolovci saveznika su imali težak i neizvodiv zadatak zbog jake topovskre vatra koja je štitila postavljene mine. Proboj brodovima je završio neslavno, gubitkom dva bojna broda i dva krstaša. Čak i iskrcavanje na Galipoli i neuspjeh saveznika je umnogome vezan za tursku minsku kampanju. Ne bih se upuštao na ovom mijestu u ovu značajnu operaciju, cilj topika je opisati dejstvo podmornica na ovom dijelu ratišta, koji je u mnogočemu bio specifičan za upotrebu podmornica. Podmornička dejstva su i jedina svijetla tačka zbivanja na ovom dijelu ratišta, naravno za saveznike. Nekako sami uvijeti primijene podmornica, kako prirodni, uzak kanal, vjetrovit, jake struje, pre svega smjera prema izlazu iz Dardanela, miješanje slane i sladke vode, tako i oni uslovljeni ratom, jake turske utvrde sa topovima, jaki reflektori, postavljena minska polja i sami brodovi , činili su ovaj moreuz izuzetno problematičan za upotrebu podmornica. Cilj podmornica u samoj kampanji je pre svega onemogučavanje ili bar ometanje transporta trupa i materjala preko Mramornog mora,kao i napadi na brodove zaštite. Pored ovoga ne treba zaboraviti ni na zatak kojeg su podmornice imale i prije početka samih operacija, zadržavanje, odnosno sprečavanje prolaza bojnih krstaša Goeben-a i Breslau-a u Sredozemlje radi napada na britansku flotu baziranu na Lemnosu. Predpostavljalo se da bi se krstaši posle napada neometano vratili u bazu, prije nego bi Britanci uspjeli reagovati. Ti brodovi su kasnije i potvrdili tu predpostavku, samo u Crnom moru, protiv ruske Crnomorske Flote.

U septembru 1914g saveznička flota koja je čuvala ulaz u Dardanele bila je pojačana sa tri britanske podmornice koje su ranije bazirale na Malti. Bile su to HMS B9 B10 i B11, zajedno sa depotnim brodom Hindu Kush, ustvari priređen stari trgovački brod. Bazirale su se na Lemnosu. Odatle su patrolirale ispred ulaza u Dardanele. Kao pomoč, a i da se rasterete brodovi i posade, podmornice su naime dva dana bile u patroli, pa jedan dan u luci, pridružile su im se i tri francuske podmornice Faraday i Le Verrier, a za kratko vrijeme i Circe, koja je ubrzo poslana u Jadran. Nisu imele svoga depot broda pa su koristile razarač HMS Blenheim. Sada su pomornice posle dvodnevnih patrola, dva dana odmarale u luci. O klasi B je dosta napisano (u topiku britanske podmorice na Sjevernom Jadranu), pa samo ukratko, to su podmornice deplasmana 287/316t, imale su kerozinski motor, 16 cilindara, koji jim je davao brzinu 12čv, uz doplov 740milja. Imala je dvije torpedne cijevi od 18inch-a, ukupno dva torpeda u cijevi i dva rezervna, posada se sastojala od dva oficira i 13 mornara. Uslovi života na podmornici su bili primitivni i nisu dozvoljavali život posade više od dva tri dana, mišljeno u patroli. Nije bilo pregrada i sve stolice stolovi, postelje.. su bili složivi i obično u složenom položaju. Cirkulacija vazduha je bila slaba, samo baterije su imale predviđenu ventilaciju. Isparenja i dimovi iz mašine su se miješali sa mirisom hrane, slopa i mirisom tijela posade. Miševi su se obavezno ukrcavali, kao detekcija na karbon monoksit u unutrašnjosti podmornice. Francuske podmornice su bile klase Brumaire(te klase je bila i nama poznata Curie, kasnije SM U 14), izgrađene 1911/12. Imale su deplasman 397/551t, dva dizel motora, koja su joj obezbeđivala brzinu od 13čv, naravno na površini, a dva elektromotora 8 čv u zaronjenom stanju.Imale su jednu torpednu cijev na pramcu, 450mm, sa jednim rezervnim torpedom i šest torpeda van čvrstog trupa, koji su mogli biti ispaljivani samo u površinskoj vožnji, četiri sistema Drzewiecki i dva okvira pored komandnog tornja.

Shema odbrane Dardanela, sve je isto bilo i decembra 1914g., osim minske linije 11, koju je u februaru 1915g. uzduž kanala postavio minopolagač Nusret (26 mina).Upravo ova linija je bila kobna za pomorsku operaciju 18.marta.(potopljeni HMS Irresistible, HMS Ocean, francuski bojni brod Bouvet i teško oštečen bojni krstaš HMS Infexible)

Lt Norman Holbrook je imao čast da prvi povede podmornicu u Dardanele. Njegova podmornica B.11 je pažljivo pripremljena za prelaz preko i ispod bariera.Posada HMS Blenheim opremila je podmornicu sa zaštitama hidroplana, pre svega da se sprječi kačenje minskih konopa, koji bi zakačeni vukli minu dok ne udari u podmornicu. Znalo se da trenutno nemaju raspoložive podmornice koja bi bila sposobna proći Dardanele i ući u Mramorno more, ali podmornice sa kojima se raspolagalo mogle su prodrjeti do Chanakkale i napasti bilo koji brod na koji naiđu. Izbor je pao na B.11 zato što je bila u najboljem stanju, upravo je dobila nove baterije, tako da je imala najviše mogučnosti da izvede ovaj rizičan poduhvat. 13.decembra 1914 podmornica je pošla na zadatak i prošavši sjeverno od Tenedosa zaplovila prema Dardanelima. Ubrzo posle isplovljenja podmornica je morala da se zaustavi. Čelični konop za vez podmornice se zapetljao u štitnik hidroplana, ali je posada uspjela u par minuta odpetljati konop. Čim su se u zoru pogasili reflektori na obali, podmornica je zaronila nastavivši prema Seddul Bahr-u. Prošla je milju od južne obale Galipolija i uputila se bliže evropskoj obali prema Chanak-u. Kada je prošla subočice Cape Helles zaronila je na dubinu 60ft radi izbjegavanja mina. Ali kako je Holbrook morao provijeravati poziciju od vremena do vremena, morao je izlaziti povremeno na periskopsku dubinu . Britanci su se nadali susretu sa nekim Rickmanersovim parobrodom i vjerovatno je jedan od predviđenih ciljeva ili bar želja bio parobrod Lily Rickmers. On nije bio tamo, ali zato se tamo, u Sari Sighlar Bay-u nalazilo nešto puno atraktivnije. Posle četiri sata plovidbe podigavši periskop iznad vode u 0940, komandant je odmah ugledao sa desne strane veliki brod sa dva dimnjaka, obojen sivom bojom i sa turskom zastavom. To je bila (svukud kaže bojni brod) oklopnjača Messudieh, porinuta daleke 1874 godine, koja je ležala na sidrištu u blizini Azijske strane grada Chanakkale. Brod je bio bez topova glavnog kalibra, oni su iskrcani , a poslan je u ovo područje da sekundarnom artiljerijom 150mm, ojača obalne utvrde. Trebao je biti vezan u plitku vodu uzduž keja, ali kako je to bilo nemoguće usidrio se dalje na sidrištu, gdje je još uvijek bio pod zaštitom obalne artiljerije. Osnovna namijena bila je zaštita minskih linija. Holbrook je morao okrenuti podmornicu desno, radi dolaska u kurs za ispaljivanje torpeda, a to je opet značilo da če se okrenuti poprjeko na glavnu struju. Elektromotore je digao na maksimalnu snagu, da pomogne prvom oficiru, Lt Winn-u, održavati trim i dubinu podmornice pod tim otežanim uslovima. 15 minuta nakon otkrivanja mete Holbrook je ispalio desno torpedo,da bi odmah zatim podmornica uhvačena sa jakim tokom struje jako zaplesala i nagnula se, onemogučivši ispaljivanje drugog torpeda. Torpedo je ispaljeno sa daljine 600 yds pogodilo je brod, koji se nakon 10 minuta prevrnuo, zarobivši večinu posade.Prevrnuo se u plitkoj vodi i ostao ležati na dnu, kroz izrezane otvore je kasnije većina posade spašena, poginulo je 37 članova posade od punog broja 598 članova. Kako su Holbrook i Winn pokušavali da kontrolišu podmornicu, Turci su zamijetili periskop i otvorili vatru. Kasnije je B.11 dodirnula dno spruda,nasukala se, ostavljajući komandni toranj izložen artiljerijskoj vatri. U tom momentu im je struja koja je zahvatila podmornicu postala saveznik, pa je podmornica vozeći maksimalnom snagom, poskakujući i klizajućii uspjela doseći dublje more, ostavljajući za sobom Chanak. Čekao ih je težak povratak, pre svega zbog otežane navigacije. Davač kompasa je zarosio, tako da se kurs nije mogao očitati (magnetski kompas se nalazio na palubi, izvan trupa i kroz cijev se pokazivao kurs na zaslonu kormilarskog davača, nešto slično kao i danas kompas je iznad mosta, a kurs se proicira na mostu, tako da kormilar vidi ružu kompasa.) Holbrook je povremeno kontrolisao poziciju i držeči se opet evropske strane kanala , oko 1400 izašao iz kanala. Kakve teškoće je podmornica imala prilikom izvršenja zadatka ilustruje Holbrookov izvještaj Komodoru Rogeru Keyes-u u kome opisuje ovaj poduhvat. U njemu iznosi da je prije ulaska u kanal , podmornica dobro držala zadanu dubinu, sa minimalnim intervencijama kormilara po dubini. Ušavši u kanal horizontalna kormila su postavljena na krajni položaj za zaronjavanje, motor je vukao 300 ampera na obe ploče, tako da je ovim intervencijama zadržavao dubinu od 60 ft. Često je podmornica izlazila na 40 ft, da bi se opet bez intervencije vračala na 60. Ako je želio da izađe na manju dubinu, vertikalno kormilo je stavljao u maksimalni položaj za izronjavanje ,a motor je vukao sa obe ploče po 500 ampera. Kada je ugledao Messudieh, podmornica je pala na 80ft, i tu ostala. Nikakva intervencija vertikalnim kormilma i motorom nije pomogla, tako da je Holbrook ispirio dva pomoćna tanka, tako da je podmornica dobila krmeni trim. Tako je plovila dosta samovoljno mijenjajući dubinu od 15 do 40 ft. Kasnije opet kada je htio zaroniti dublje, morao je opet naplaviti pomočne tankove …. Za ovaj poduhvat , potapanje je slavljeno kao velika pobijeda, a pre svega je imalo moralni efekt, Iako za Turke potonuće starog broda nije predstavljao veliki udarac, samo potapanje je imalo odraza na moral trupa. Holbrook je kao prvi u ratu odlikovan Viktorijinim Krstom, a i ostali članovi posade su odlikovani medaljama. Po njemu je i grad u Australiji koji se zvao Germanton, 1915g preimenovan u Holbrook, sve u čast komandanta B.11. U tom gradu se nalazi i danas replika podmornice.

Prodor francuske podmornice Saphir Q044

Sljedeći mijesec Francuska podmornica je pokušala da ponovi Holbrook-ov podvig. Saphir je iz remonta u Bizerti stigao da zamijeni Circe, koja je otišla u Jadran. Podmornica je bila klase Emeraude. Ova klasa je građena kao dio programa Francuske mornarice 1903g. Imala je jednostruki trup, deplasman 392/425t, veličinu 44,9x3,9x3,76m,a pogonila su je dva kerozinska motora od 300 ks SAUTTER-HARLÉ. u površinskoj vožnji sa brzinom od 11,5čv i sa tom brzinom je imala doplov 200milja. U podvodnoj vožnji su je pogonila dva elektromotora HILLAIRET HUGUET od 90 ks. sa brzinom 9,2čv, a doplov ispod vode sa 5čv bio je 100milja. Posada se sastojala od 23 oficira i mornara. Kako su na Saphiru u remontu promijenili baterije, zamijenjene su sa novijima, to je skoro podvojilo njegove sposobnosti i doplov u podvodnoj vožnji. Često u podacima piše da je imala dizel motore što nikako nije tačno imala je motore na »pétrole blanc«, št označi na kerozin, parafin. Od naoružanja podmornica je imala 6 torpedinih cijevi, 4 na pramcu i dvije na krmi, sve unutar čvrstog trupa. Saphir je bio opremljen štitnicima na hidroplanima kao i B.11, već na Malti, dok je plovio za Egejsko more, gdje je stigao 9.januara 1915g. i pridružio se savezničkim snagama. Podmornicom je komandovao Lt Henri Fournier , a moral posade bio je na zavidnom nivou. Očekivali su da će ponoviti uspjeh B.11. Torpedisti su čak napisali na torpedima »Suveniri iz Bona i Philippeville« aludirajući na napad Goeben-a i Braslau-a na ta Alžirska mijesta u prvim danima rata( sada Anaba i Skikda). Podmornica je 15.januara u podvodnoj vožnji od KumKale zaplovila prema Narrows-u (tijesnacu kod Chanakkale. Upotrebljavat ču termine sa priložene mape bez prijevoda.) O podmornici nije bilo nikakvih vijesti, dok za tri dana Turci nisu objavili da je podmornica naišla na minu. Gubitak je potvrđen od američkog ambasadora, koji je javio da su neki članovi posade u zarobljeništvu. Ali za pogibiju nije bila kriva mina. Sam ulaz i prolaz kroz Dardanele u početku je protekao bez većih problema, Saphir je uspješno prošao kroz minske linije, dok su se više puta čuli zvuci jakog struganja minskih sidrenih konopa po trupu. U 1130 prošla je minske linije kod Chanakkale i produžila prema Nogara Point-u. Neposredno prije podneva, kad je iznenada posada je osjetila tresenje i struganje podmornice, koja je nasjela na dno i zaustavila se,18 milja od ulaza u Mramorno more, na samom Nogara Point-u. Komandant Fournier je naradio ne gubeći vrijeme, da se pire balastni tankovi, a mašinama je izdao naredbu svom snagom krmom. Saphir se uspio osloboditi dna, ali je došavši u dublju vodu pao na 200ft., cca 60m.(najveća dubina ronjenja je bila predviđena 40m, za ovaj tip podmornice) Trup podmornice je oštećen prilikom nasukavanja i voda je počela prodirati u podmornicu, dijelimično poplavila baterijski prostor, tako da se je počeo oslobađati opasni klorin gas.(gas koji su kao prvi bojni otrov upotrebljavali Njemci, izaziva jaku iritaciju i oštečenja očiju, nosa, grla i pluća. U velikim koncentracijama dovodi do gušenja) Kako je nivo vode u podmornici rastao, komandant je donio odluku da se odbace kobilični utegi (zadnja mijera na podmornici tog vremena, posle toga bez utega nije mogla više zaroniti). Od tri utega uspjeli su osloboditi jedan, poslednje količine vazduha su iskorištene za pirenje tankova, motori su radili krmom i podmornica se počela dizati prema površini. Probivši površinu našišla je na doček. Počela je topovska paljba sa obalnih utvrda (sa Azijske strane) pojačana sa paljbom dvije turske topovnjače. Kako je odbacio fiksni balast, Fournier nije više mogao zaroniti, vazduh u trupu podmornice je postao neizdržljiv usled oslobađanja plina, ostala mu je jedna jedina ispravna odluka, probiti se do dubljeg mora i potopiti podmornicu, tako da kasnije ne padne Turcima u ruke. Približno 1 milju od azijske obale, posada je počela napuštati podmornicu, uvijek pod vatrom turskih topova. U podmornici je ostao Prvi oficir Cancel, uništavajući dokumente i provijeravajući da lis u glavni ventili za plavljenje podmornice otvoreni. On je zadnji napustio podmornicu, preklinjući komandanta da se spasi, što je taj odbio. Odlučio se da završi život sa svojom podmornicom. Od posade se uspjelo spasiti 13ljudi, a i ti s upali u tursko zarobljeništvo, koje sudeći po opisima i nije bilo baš bajno. Prvo su prošli nijemačku torturu generala Liman Von Brusnika, da bi bili kasnije zatvoreni u logorima Kara Fium Issar i Afium Kara, gdje su uz mizernu iskranu tucali kamen. Posle pokušaja Saphira nije više planiran prolaz podmornica kroz Dardanele. Nije se odustalo od ideje, već se čekalo da se na tom dijelu ratišta pojavi modernija i pouzdanija podmornica, bilo francuska ili engleska. Stiglo je i pojačanje u podmornicama britanske B6, B7 i B8 u februaru, a nešto kasnije još šest francuskih podmornica. Prva moderna podmornica koja je pristigla bila je australijska AE2, HMAS AE 2 je kao i njena sestra AE 1 bila britanske klase E, građena u engleskoj za australijsku mornaricu. Kada je AE2 postala nepotrebna na azijskom ratištu( Njemački Azijski skvadron bio je uništen), a AE 1 je izgubljene u neobjašnjenoj nesreći, upučena je kao lider 19 brodova za prevoz trupa, Australaca i Novo Zelanđana ,na Egipatsko ratište. Podmornica je prošla kroz Sueski kanal do Port Saida. Za prolaz kroz kanal most podmornice je bio specijalno zaštićen, to zbog izrazite aktivnosti turskih snajperista u pustinji. Iz Port Saida je podmornica izplovila za Tenedos, gdje se je pridružila drugim podmornicama uz bok Hindu Kush-a. Opet da ponovim neću se previše upuštati u Dardanelsku operaciju i iskrcavane i evakvaciju Galipolija. Uglavnom u opštim crtama intervenciju na turskom ratištu su u novembru mijesecu zahtjevali Rusi, kada su Turci počeli ofanzivu na Kaukazu, kasnije poznatu kao bitka kod Sarikamisha. Britanci su imali več ranije razrađivanu ideju (već prije rata) po kojoj su Dardaneli bili najpovoljnije područje za napad i samim tim pružanje pomoći Rusima. Rusi su sami riješili svoj problem pobjedom nad turcima na ratištu Kavkaza, ali ideja o napadu je bila duboko zasidrana u glavama Britanskog admiraliteta ( pre svega Churchilla). Pala je odluka da se samo brodovima forsiraju Dardaneli, kasnije i Mramorno more, sve do Konstatinopola. 19.februara 1915 je započeta operacija uz angažovanje značajnih britanskih i francushih pomorskih snaga, koja je posle velikih gubitaka, pre svega 18.marta na minskim poljima prekinuta i saveznici su se odlučili za povlačenje. Uočeno je da se bez sudjelovanja kopnenih snaga ovaj zadatak ne može izvršiti i već je sledijo naredni potez koji će isto tako završiti debaklom, iskrcavanje na Galipoli 24.aprila 1915g. Desant na Galipoli i kasnije operacije su bazirale na pomorskoj nadmoći i neometanom doturu trupa i materjala, kao i artiljerijsku podršku savezničkog brodovlja, pre svega bojnih brodova. Admiral Souchon koji nije imao na raspolaganju podmornica zatražio je od Austrijaca pomoć u podmornicama. Zamisao je bila da podmornice napuste Jadran i iz baza u Maloj Aziji vrše napade na flotu ispred Dardanela. Ali kako su Austrijci rat počeli sa 6 podmornica, komparativnih sa zastarjelim britanskim podmornicama B, admiral Haus je smatrao da su potrebnije na Jadranu za odbranu duge obale između glavnih baza Pule i Boke, uz dodatno objašnjenje da su samo dvije sposobne za takav zadatak, a i te imaju premali doplov za tu vrstu djelovanja. Pomoć je stigla sa jedine moguće strane, od Nijemaca. Odlučeno je da se pošalje pomoć u podmornicama UB i UC koje bi se sklapale u Puli i odatle poslane u Tursku. Prva podmornica za Tursku bila je UB 8, koja je vozom 25.marta stigla u Pulu, a odmah nakon nje je sljedila i UB 7. Podmornice su imale njemačku posadu, iako su bile pod krinkom austrijske zastave. Prva je bial završena UB 8 i ona je trebala usput popunjavati zalihe pa je odlučeno da se popuni u Bodrumu. Za svaki slučaj i grčki parobrod Proton je čekao ispod Krete, tako da je podmornica i tamo mogla obaviti bunker. U zadnjem momentu je Proton poslan na drugi zadatak što je iziskivalo promijenu plana, sad je podmornica trebala biti tegljena do Otrantskih vrata, radi uštede goriva. Kompletirala je zalihe i gorivo u Polačama na Mljetu i 04.maja se susrela sa Novarom (komandant Horty) koja ju je uzela u tegalj i vukla prema Otrantu. Podmornica je tegljena sa brzinom 10čv. Posle par sati pramac podmornice je polako počeo nestajati pod površinom, i ona je počela roniti. Navigacijski oficir nije uspio odpustiti tegalj, sve što je uspio bilo je da zatvori poklopac za ulaz u podmornicu. Podmornica je zaronila do 60ft, dok je voda ulazila kroz slabo zatvoreni otvor. Tri čovjek koja su bila na mostu podmornice završila su u moru. Sreča je da su sa mosta Novare uočili incident, mašine su odmah zaustavljene, a čim se brod počeo zaustavljati i podmornica je izronila. Jedan mornar se udavio, a komandant podmornice von Voight se morao vratiti u luku, da očisti unutrašnjost i izvrši manje popravke. Sledeći dan je bio spreman za nastavak putešestvija, Horty je podmornicu teglio do obala Kefalonije, gdje je uočivši dim Francuskih vojnih brodova, odpustio tegalj i vratio se u Boku. Podmornica je nastavila sama. Nije baši mala ugodno putovanje. Upala je u oluju, vjetar je bio oko 8bf, podmornica se je gadno naginjala, postojala je opasnust da procuri kiselina iz baterija, okrenuvši kurs u valove podmornica je gadno počela posratati, valovi su prelazili komandni toranj, postojala je opasnost da se oštete hidroplani. Komandant je bio prisiljen da zaroni, a i na dubini 60 ft uticaj mora bio je popriličan, pogotovo za one sa slabim stomakom. Kako je počela oluja se ubrzo umirila i podmornica je u površinskoj vožnji nastavila put i u Bodrum stigla 11 maja. Odatle je umijesto da popuni zalihe i produži prema neprijateljskoj floti koja je carevala kod Galipolija, morao je skrenuti zbog kvara žiro kompasa, a magnetni mu baš nije bio pouzdan u Smirnu. Sljedila je UB 7, koju je Triglav povukao do Otranta, a 20. Maja je stigla u Bodrum. Nakon nje na put je otišla UB 3 koji nikad nije stigla , zadnji kontakt sa podmornicom je bio 80 milja od Smirne, kasnije se za nju ne zna ništa. Otvorena je i druga opcija kako doturiti podmornice na ovaj dio ratišta, put iz Njemačke. Njega su mogle obaviti samo velike podmornice. Prva podmornica na koju je pao izbor bila je U 21, kojom je komandovao Otto Hersing. Ona je 13. Maja 1915 stigla u Kotor. Posle traumatičnog puta iz Njemačke Hersing nije želio gubiti vrijeme pa je 20. Maja napustio Kotor i uputio se prema neprijateljskoj floti pred Dardanelima.

Gomilanje podmornica u Egejskom moru Da malo ostavimo Hersinga, zbog same hronologije, kasnije će opet biti rijeći o njemu. Dok je on polazio iz Njemačke, u Mudrosu (Lemnos) su se gomilale savezničke podmornice.U rano proljeće pristigle su francuske podmornice Joule,Coulomb,Bernuilli,Topaze,Turquise i Mariotte, dok su Britanci dobili pojačanje u vidu depot broda Adamant-a i tri poodmornice klase E, E 11,E14 i E15. Novopristigle podmornice su zajedno sa australijskom koja je već ranije bila tu bile predviđene za dejstva u Mramornom moru. Prije opisa proboja i djelovanja podmornica na Mramornom moru, nešto i o zabrinutosti u savezničkoj floti pred Dardanelima vezano za Austrijske i Njemačke podmornice. Od Austrijskih je bojazan postojala od početka, ali sada su počela nagađanje o prisutnosti Njemačkih podmornica. Holbrook (komandant B.11)u svom pismu piše o glasinama da su njemačke podmornice stigle u Konstantinopol iz Njemačke preko kanala, a da če im mašine i baterije biti stavljene na dolasku. Drugo mišljenje je bilo da su podmornice poslane željeznicom u Tursku, ali su mi kod tranzita preko Rumunije ukradeni motori. Ove priče imaju malo i podloge u namjeri da se UB 16 i 17 pošalju direktno u Konstantinopol i tamo sastave, međutim pokazalo se mnogo praktičnih teškoća oko ostvarenja ovog poduhvata. U Gibraltaru su Britanci pomno pratili prolaske podmornica, pa i Hersing sa U 21 nije prošao nezamjećen. U ovoj atmosferi stare su podmornice tipa B upotrebljene za pračenje mogućih baza za snabdjevanje kako u neutralnim vodama, tako i duž Turske obale.Prvi je poslan Lt Gravener sa podmornicom B10, a u pratnji minolovca HMS Gazelle, kao depot broda. Preko dana je osmatrao Bodrum, da bi se uveče vraćao i vezao uz minolovac. Napustio je Mudros 16.aprila, a na patroli je ostao tri sedmice. Gravener je uočio da mu je samu luku najlakše osmatrati sa obližnjeg ostrvceta Karada, koje se nalazilo dvije milje udaljeno od Bodruma. Sa njega je imao potpuni pregled. Ostrvo je bilo nenastanjeno izuzevši dvije farme na samom sjeveru. Podmornicu bi usidrio 600yds od obale i sa još ednim članom posade se iskrcao, radi osmatranja. To je postala stalna praksa, dok jedan dan nije pucano na Engleze. Nije uočeno nikakvo iskrcavanje sa strane, ali je ubrzo stiglo objašnjenje. To su bili seljaci koji su bili uznemireni pojavom stranaca, a sami su se odlučili da sklope primirje došavši na plažu sa bijelom zastavom. Kao znak pomirenja i da pokažu dobru volju Gravener-u su poklonili kozu i veliki kolut sira. Druge starije podmornice su se isto raštrkale tražeći Nijemce. Prvi je Nijemce uočio opet Holbrook dok je patrolirao pred zalivom Smirne. On je bio tamo upravo kada je von Voigt sa UB8 išao prema Smirni radi popravke kompasa. Pokušao je i napad, ali je UB8 primjetivši neprijatelja zaronila i nije je više vidjeo. To je bio prvi znak da su Njemci ili Austrijci stigli u taj dio Mediterana. Sada su u Egejskom moru u kojem su se prije rata nalazile samo dvije grčke podmornice njima pridružile još 9 britanskih, 1 australska, 8 francuskih, 2 nijemačke (UB), a Hersing se baš pripremao da napusti Boku Kotorsku.

Nešto ukratko o podmornicama klase E, na kraju krajeva one su glavni junaci ove priče.

Vjerovatno najbolje britanske podmornice I SR. Predstavljaju dalji napredak baziran do klase D. Klasa E je većeg deplasmana i prva je britanska podmornica sa transverzalnim pregradama, koji djele unutrašnjost podmornice na tri odjela, što pak znači veću žilavost u slučaju prodora vode. E1 je započeta, položena kobilica, 1912g, a zadnja E56 je završena 1916g. Radi obima programa, vladinih i privatnih brodogradilište bilo je dosta razlike među podmornicama ove klase. Tako da ih možemo podijeliti u tri hrupe E1-8,E9-20 i E21-56. Tu treba spomenuti i dvije građene za Australiju AE-1 i 2. E klasa građena prije 1914g je opremljena samo jednom pramčanom torpednom cijevi, jednom krmenom i dvije poprečne. Poprečne su im se činile neophodne radi teoretske mogučnosti sudara sa metom kada se ispaljuje pramčani torpedo. One se baš i nisu neznam kako iskazale pa je ovaj dizajn kasnije, kod kasnijih klasa opušten. Sa hitnom ratnom naredbom naređeno je da se mora ugrađivati još jedna dodatna cijev na pramcu, pa su podmornice od E9 imale po dvije pramčane cijevi. Predviđen je rezervni BK torpeda, jedan po cijevi, unutar podmornice, a rezervna torpeda su se mogla ukrcati i van trupa podmornice. Za razliku od rane variante, kasnije podmornice E-klase su dizajnirane tako da je omogućena montaža palubnog topa kao standardnog naoružanja. Tokom rata je korišten širok spektar kombinacija sa raznim tipovima topova . Standard, odnosno običajni top je bio QF 12 funtni, kalibra 3 incha odnosno 7,62cm. 6 podmornica ovog tipa je opremljeno kao minopolagači, tako što je deset vertikalnih minskih tunela postavljeno kroz vanjske balastne tankove.U svakoj cijvi su bile dvije mine, ukupno 20 mina. Težinu za montažu ovih sistema su pridobili eliminacijom transverzalnih cijevi, sve ostalo je ostalo isto i ova je podmornica mogla djelovati dvojako ofenzivno , kao minopolagač i kao obična podmornica(torpednim i artiljerijskim naoružanjem). Sa E 22 je vršen eksperiment da nosi jedan na vazdušno plovilo na bazi Zeppelina, ali je ideja odbačena, ideja je ponovo rođena 1920g kada je na M2 stavljen mali avion. Veliki napredak je napravljen u pogonu, pre svega njegovoj pouzdanosti, što dokazuju dvije podmornice naručene za Australiju koje su sa svojim pogonom trebale ploviti u Australiju, a resurs im je bio 30.000 milja, prije nego što je bila potrebna zamjena. Klasa je opremljena sa 1kW radio stanicom, koja je kasnije nadgrađena na 3kW. Podmornice ove klase su opremljen Fassendonovim podvodnim signalnim priborom. Pomoračke kvalitete su bile daleko iznad dosadašnjih i označile su napredak i poboljšanje klase D. Pre svega jer su bile veće, imale su veći most, veće nadvođe i povećanu rezervnu plovnost. Posada je zahvaljujući veličini dobila bolji konfor. Tokom rata su vršena poboljšanja na mostu-komandnom tornju za slučaj lošeg vremena, što se sastojalo od mesinganog štita povučenog oko njega. Maksimalna dubina ronjenja je deklarisana 100ft, ali je premašivana više nego dvaput u eksploataciji. Veće dubine ronjenja su trebale pre svega u Dardanelima, gdje je to bila nužnost za izbjegavanje mina i podvlačenje ispod protupodmorničkih mreža. Tokom I SR ova klasa je više nego ispunila očekivanja konstruktora, postavši daleko najuspješnija klasa.

Pogibija E15 Prvi koji je zaista vjerovao da može proći Dardanele i operisati u Mramornom moru bio je komandant podmornice AE 2, Lt Stoker. On je bio čvrsto ubijeđen da podmornica, koja je značajno veči kapacitet baterija od Holbrookove B.11, može u zaronjenom stanju uspješno forsirati Dardanele. Ideja dejstva podmornica u Mramornom moru nije bila nova. Rusi su već 1909g. planirali u slučaju rata sa Turskom korištenje podmornica ne samo pred Bosforom , več i za prolazak kroz Bosforski tjesnac i operacije oko Golden Horna (Zlatnog Roga) i u Mramornom moru. Ove ideje su dosta upitne, Bosfor je daleko komplikovaniji i uži za prolaz, ali su postojale. Dardaneli su dugi 35 milja, kod Cape Hellas široki oko 2 ½ milje, da bi se posle 5 milja opet suzili na manje od milje. Ovaj dio zvan Narrows se vuče 4 milje, kod rta nagara pravi nagli zaokret prema sjeveroistoku i kasnije se opet raširi na 2-3 milje do ulaza u Mramorno more. Struja obično ima smjer od Mramornog mora prema Egejskom moru brzinom od 1 ½ čvora, sa mnogim bržim ograncima. Jedino se jedna stvar u to vrijeme nije znala da postoji i podvodna struja koja vuče iz Egejskog mora u Mramorno more, znači u obratnom smjeru. Sruja je naročito opasna južno od Kapheza Pointa, gdje je i plitki prag . Ulaskom u Narrows struja se pojačava , ali je prolaz zaštićen od vjetrova.Potrebna je pažnja kod prolaza pored Nagare gdje se proteže dug pješčani jezičak. Lt Stoker je sa nestrpljenjem očekivao da se dokaže u prolazu kroz tijesnac, pa je čak pisao pisma admiralu, da mu se dozvoli da pođe na zadatak, sa napomenom da će pokloniti veliku pažnju sigurnoj navigaciji. Tek što je pismo napisao AE2 se nasukala ulazeći noću u Mudros, dok su svetionici bili pogašeni. Kao rezultat nasukanja, podmornica je poslana na Maltu radi oštečenja koja je zadobila. Komodor Roger Keys komandant štaba Dardanelske operacije odabrao je podmornicu E15, kojom je komandovao iskusni Lt Brodie, koji je pored ostalog izjavio da je prolaz kroz Dardanele zadatak koji može uspješno izvršiti. Posle žurne pripreme 16.aprila isplovio je iz Mudrosa. Na brodu je bio ukrcan i Lt C S Palmer, koji je prije izbijanja neprijateljstava bio Vice konzul u Chanaku, a trebao je sa svojim poznavanjem mijesnih prilika biti savjetnik Brodie-ju. Isplovili su noću, a bilo je predviđeno da hidroavion posle svitanja prati napredovanje podmornice. Rano ujutru, dok je izbjegavala mine,jaka struja ponijela je E15 i ona se nasukala kod Kephez Pointa, 600yds od Forta Dardanos, odakle je odmah otvorena vatra na podmornicu. Ubrzo je podmornica pogođena. Brodie je poginuo pogođen šrapnelom na mostu podmornice, a šest članova posade je umrlo od trovanja klorin gasom, koji se razvio u podmornici posle drugog pogotka, kad asu baterije bile izložene djelovanju morske vode. Ostala posada je napustila podmornicu i postali su ratni zarobljenici. Poslani su u logor u blizini Istanbula, gdje je kasnije šestorica umrla. Izviđački hidroavion RNAS –a (Royal Naval Air Service) koji je po planu trebao pratiti progres podmornice odmah je novonastalu situaciju javio u komandu. Podmornica je ostala nasukana kao kit, a Britanci su se ozbiljno zabrinuli da bi Turci mogli da je odsuču i upotrjebe je protiv njenih bivših sestara. Odlučeno je da se podmornica uništi. Prva je pokušala B6, sa Brodievim bratom na podmornici, ispalila je torpedo na nasukanu podmornicu koji je promašio. Kasnije su tokom noći dva razarača HMS Grampus i HMS Scorpion poslani da je unište ali je nisu odkrili. Sledećeg jutra poslana je B11, koja opet nije našla nasukane podmornice zbog guste magle. Ovde treba spomenuti da su u međuvremenu i hidroavioni bezuspješno pokušavali da oštete E15. Konačno je odlučeno da se angažuju dva bojna broda HMS Triumh i Majestic, koja su bila prisiljena da se odmah udalje od ulaza u kanal pod jakom artiljerijskom vatrom obalnih topova. Konačno su 18.aprila poslati dva naoružana čamca sa svakog broda po jedan. To su bili picket boats, samog prevoda u naš jezik nema, veći čamci, konkretno 17m, koje je imao ukrcane svaki kapitalni brod, 1-2 čamca, a služili su za vanjsku stražu kada je brod na sidrištu- picketing, za prevoz visokih oficira, snabdjevanje.., u prvom svjetskom ratu su bili uglavnom parni. Ovi su bili naoružani sa po dva 14inch(356mm)torpeda montirana na uređaj za ispuštanje torpeda. Lt Robinson je komandovao sa Triumphovim čamcem, a LtGoodwin je bio skiper na Majestic-ovom. Krenuli su u 2200 noću, i uspjeli su uči u kanal i proči sedam milja prije nego što su primjećeni i osvjetljeni reflektorima, čemu je kasnije usljedila bjesomučna paljba obalnih topova. Nekim čudom oba broda su uspjela ostati nepogođena, a kada je reflektor letimično osvjetlio nasukanu podmornicu, Goodwin je prepoznao šansu za napad i ispalio prvi torpedo. Dok je zasljepljen reflektorima promašio, Turski su artiljerci postigli jedini pogodak koji je ubio jednog mornara i odkinuo dio krme brodića. Uprkos teškom oštečenju Goodwin je uspio ispaliti drugi torpedo koji je zapečatio sudbinu podmornice pogodivši je malo ispred komandog tornja. Goodwinov čamac je napušten, a posadu je spasio sa drugim čamcem Robinson i dok su Turci usmjerili vatru na razbitinu uspio neopaženo sada sa dvostrukom posadom umaknuti prema spasonosnom izlazu.

Prva podmornica je stigla u Mramorno more, AE2

Poslle neuspjelog pokušaja E15, došao je red na Stoker-a koji se sa AE2 upravo vratio sa Malte (tamo je bio zbog popravka štete, koja je bila rezultat nasukivanja u Mudrosu). 23.04.1915 kada se je javio komodoru Keyesu, ovaj ga je obavijestio, da ukoliko smatra, da može uspjeti izvršiti proboj u Mramorno mora,on mu dozvoljava da pokuša.

Dva sata posle razgovora, oko 1400, podmornica je digla konope i odpustila se sa depot broda Adamant. I vezala se uz Queen Elizabeth, gdje je radio oficir pregledao radio opremu na podmornici.Posle toga je produžila u Tenedos, gdje je stigla u 1830. Popunila je zalihe vezavši se na pre-dreadnought Swftsure. Bilo je rano jutro, 0130h,24.aprila 1915g kada je AE2 odpustila vezove i produžila prema Dardanelima. Stokerov plan je bio da uđe u tijesnac nakon zalaska mijeseca.Planirao je zadržati podmornicu u površinskoj vožnji, dok got to bude moguće, št označi dok ne bude primjećen, a s ciljem štednje baterija. Ušavši u Dardanele prošao je neopažen, iako je na ulazu sa njegove desne strane bio gasni reflektor i produžio 6 milja uzduž kanala. Reflektori tvrđava kod Ckanaka su šarali kanal pred njima, pa je Stoker odlučio u 0406 da zaroni. Sada su se pojavili problemi, osovina pramčanih hidroplana se slomila i podmornica nije mogla nastaviti u podvodnoj vožnji. Podmornica je izronila i vozeći svom snagom na površini vratila se u Tenedos. Moral posade je pao, što je bilo i shvatljivo posle žurbe i priprema za isplovljenje, napetu plovidbu kroz Dardanele, a onda je usljedio neslavni povratak.Kvar je odklonjen do podneva 24.04. i podmornica je izvršila testno ronjenje. Sve je djelovalo. Admiral de Robeck je poslao po Stoker-a, koji mu je podnio raport, što je admiral prihvatio sa razumijevanjem i sa puno takta, da bi posle toga naredio Stoker-u da tu noć pokuša ponovo i da prodre u kanal što dalje može. Tu se moramo podsjetiti da je datum 24.04, a sljedečeg dana ujutro je predviđen desant na Galipoli. Tako je komodor Keys imao za Stoker-a dodatna naređenja, napad na svaki brod koji bi polagao mine. Britanski bojni brodovi su trebali artiljerijskom vatrom podržavati iskrcavanje i po mogućnosti potrebi iz kanala, pa je postojala bojazan od plutajućih mina puštenih niz struju. Pored toga zadatak podmornice je bio da i ako ne uspije proći, što više uznemiri Turke, dok se vrši iskrcavanje. AE2 je ostala na sidrištu Tenedos do ranog jutra, kada je digla sidro i u 0230h, 25.04 se našla na ulazu u Dardanele. U kanal je ušla brzinom 8čv. Reflektori sa White Cliffa, Kephez pointa i Chanaka su pretraživali kanal. U oko 0430 na podmornicu koja je odkrivena iz tvrđave Suan Dere je otvorena artiljerijska vatra, na daljini 1 ½ milje. Stoker je odmah zaronio i na dubini 70 do 80 ft nastavio kroz minske linije. Tokom narednih pola sata struganje minskih konopa o bok podmornice nije prestajalo. Dva puta nešto se zakačilo po pramcu, ali se otkačilo i strugajući ostalo po krmi. Dilema komandanta je bila, ili iči dublje i biti siguran od mina uz opasnost nasukanja, ili pliće i biti izložen minama. Ako bi plovio na periskopskoj dubini, što bi što se tiče navigacijske sigurnosti bilo optimalno, postao bi osjetljiv na mine postavljene pliće, protiv brodova. Na periskopsku dubinu je tako izlazio samo dvaput, nakratko, da čekira poziciju. U 0600h se nalazi na dvije milje od Narrows-a, najužeg dijela Dardanela. I E15 i kasnije B6 nisu plovili ispod 40ft, kada ih je struja zanjela prema obali, na istom mijestu. Kada se B6 oslobodila, zaronivši dublje, našla je da na dubini 90ft struja nije tako jaka. Kako je Brodie (brat blizanac komandanta E15)bio na B6, tu značajnu informaciju prenio je Stiker-u. Isto je uočeno da na večoj dubini djeluje kontra struja koja je vukla u pravcu Mramornog mora.AE2 je ronio potpomognut s tom strujom , tako da , kada je treći put digao periskop, Stoker bio iznenađen napredkom, nalazio se samo 300 yds od Nerrows-a. Radi procijene situcije ostao je na periskopskoj dubini cca, 20ft. More je bilo kao ulje pa je periskop odmah primjećen. Našao se pod artiljerijskom vatrom tvrđava sa obe strane kanala. Po Stoker-ovoj procjeni, nalazio se u dometu 5 baterija. Topovska paljba mu je dobro otežala osmatranje kroz periskop. Opazio je hulk usidren izvan Chanak-a, na desnoj strani Narrows-a, nekoliko razarača i manjih brodova. Ocjenivši da bi hulk mogao polagati mine, okrenuo je desno i zauzeo kurs za napad. U tom momentu izza hulka je izronila krstarica, kasnije se ustanovilo da je to Peyki Sevketk, koju prije nije vidjeo. Tada je promijenio mišljenje i našao da postoji veća mogćnost da je krstarica minopolagač i da je bolje na nju izvršiti napad. Na udaljenosti od 300-400yds ispalio je pramčani torpedo istovremeno naređujući zaronjavanje na 70ft, izbjegavajući razarač sa lijeve strane,koji je jurio da pramcem prepolovi podmornicu. Razarač je prošao tik nad podmornicom, kada se začula eksplozija torpeda koji je pogodio krstaricu.

Turski izvori su potvrdili torpedovanje krstaric Peyki Sevket, koja je u zig- zagu plovila uz obalu pretražujući kanal. Posada je primijetila topredo sa desne, krstarica je pokušala manevar izbjegavanja stavivši kormilo desno sasvim, što nije urodilo plodom. 5-10 mornara je od eksplozije torpeda bačeno u more(kasnije su pokupljeni čamcem), a osovina kormila se savila tako da je kormilo ostalo desno sasvim. Turski brod je lagano nastavio plovidbu, nagnut na lijevo napravio puni krug i nasukao se na obalu. Brod se osigurao sidrima u toj poziciji, kada je ispaljeno i drugo torpedo. Torpedo je prošlo ispod broda i završilo u obali, a da nije eksplodiralo. Sa lijeve strane je eksplozija torpeda izbacila iz ležišta torpedo sa Peyki Sevket-a, koje je ostalo visiti na lijevom boku. Posada ga je oslobodila, tako da je završio na obali eksplodirajući i napustila brod. Krstarica je za tri mijeseca popravljena i vraćena u stroj.

Stoker

Po Turskoim izvorima koristi za saveznike su vile višestruke, pojava podmornice je izravno uticala izravnop podršci ANZAC-u(Australian and New Zealand Army Corps). Turski bojni brod koji se nalazio u Narrows-u, peko poluostrva je davao artiljerijsku podršku turskim obrambenim snagam, tako da su se saveznički transportni brodovi odmakli od obale, što je ozbiljno omelo podršku već iskrcanih trupa. Sa broda su primjetili periskop AE2, prestali su sa paljbom i odmakli se iz opasnog područja podmornice, baš u trenutku kada je artiljerijska paljba postala najefikasnija. Da se vratim na podmornicu , ostavili smo je kada je zaronila da izbjegne razarač koji je plovio direktno na nju. Stoker je razmišljao i o pogođenoj krstarici koja je bila plovila naprjed sasvim polagano, pa je promijenio kurs u desno smatrajući da će brod potonuti pa će na ovaj način izbjeći podvodni sudar. Tada je vjerovao da se nalazi u centru kanala. Posle četiri minuteokrenuo je podmornicu opet u početni kurs uzduž kanala i naredio dubinu 20ft(periskopska dubina). Podmornica se digla na tu dubinu udarila u dno i kliznula po dnu do dubine 10ft. Na toj dubini cca 3m, značajan dio komandnog mosta je ostao iznad razine mora. Kroz periskop je Stoker uočio da se nalazi neposredno ispod tvrđave Anatoli Medjidieh. Kasnije je ovo nasukanje pokrenulo diskusije o kvaru žirokompasa, ali da li je bio kvar ili nasukanje može zahvaliti jakoj struji nikad nije egzaktno potvrđeno. Kako god bilo, našao se direktno ispod tvrđave, srećom po njega u neposrednoj blizini, tako da cijevi topova nisu imale dovoljnu depresiju da postignu pogodak, a topovi drugih tvrđava bili su previše udaljeni da bi precizno gađali. Kako kasnije Stoker opisuje vatru iz cijevi jednog topa, koja je skoro liznula periskop, tako da ga je brže bolje spustio. Oko podmornice se čuo samo zvuk padajućih granata. To je potrajalo oko pet minuta, kada se podmornica uspjela vozeći krmom odsukati. Skliznula je u dubinu 70ft sa pramcem okrenutim prema nazad u odnosu na željeni kurs.Za odsukanje oba motora su radila krmom svom snagom, da bi kasnije zavezao naprijed lijevim motorom, dok mu je kormilo bilo okrenuto lijevo sasvim( ovo je prevod izvještaja, po svoj logici kormilo je trebalo biti okrenutu desno sasvim da potpomogne okret), a to sa ciljem da okrene podmornicu u željenom pravcu prema izlazu iz Dardanela Tako vozeći je dosegao dubinu 90ft. Pramac podmornice se brzo okretao, pa je 25 stepeni prije nego što će ući u kurs, zavezao i desnim motorom naprijed. Skoro u istom momentu podmornica je opet zaorala dno, sada sa druge strane kanala, sa strane Galipoli, i kliznula u dubinu 8ft. Opet gledanje kroz periskop i procijena situacije. Opet podmornica neposredno ispod tvrđave, ovaj put Derina Burnu. U blizini su se u kanalu vidjela dva razarača i više manjih brodova koji su otvorili bjesomučnu vatru na podmornicu, a još dalje brodice uposlene sa spašavanjem posade pogođene krstarice. U toj nezavidnoj poziciji podmornica je ostala cca 5 minuta. Ovo drugo nasukanje isto baš nije razjašnjeno, da li je krivac jaka struja koja kod ove plićine zavija i postiže brzinu i do 5čv, ili kvar na žirokompasu, a možda i kombinacija oba faktora. Kako je podmornica posle nasukanja imala pramčani trim, Stoker je zavezao sa oba motora naprjed, svom snagom. Polako se podmornica počela pomicati i kliziti niz pličinu, udarajući o dno i tresući se, da bi prije nego što se je definitivno oslobodila dna još jednom snažno udarila. Sada se na 80ft dubine odmicala od spruda. U podmornici se računalo da je zadnji udarac oštetio podmornicu, a vjerovatno i smanjio njen borbeni potencijal. Međutim u skladu sa naređenjima da pokuša prodrjeti po svaku cijenu, komandant je odlučio da nastavi sa zadatkom. Ovde treba napumenuti odličnu sradanju komandanta i posade, koja je vidjevši komandanta hladnokrvnog u svim situacijama i sama zadržala prisebnost. Malo naprijed uz kanal podmornica je izašla na 20ft, tako da je Stoker izvršio osmatranje. Nalazio se na predviđenom kursu, opkružen razaračima , topovnjačama i raznim drugim brodovima. Jedan razarač je vidjevši periskop pokušao da udari u podmornicu, koja je izbjegla sudar zaronivši opet na 70 ft. Zbog neugodne pratnje komandant podmornice je odlučio da izvrši okret kod Nagara Pointa prez provjeravanja pozicije, samo zbrojnom navigacijom, na dubini 90ft, jer se plašio jakih površinskih struja. Tako je neopaženo izvršio okret i kasnije izašao na periskopsku dubinu da provjeri poziciju. Nalazio se u sredini kanala, Nagara Point je ostao po krmi. Brodove koji su ga tražili ostavio je po krmi, vidjeo ih je u blizini Nagare. Međutim periskop na mirnoj površini kanala nije ostao nezapažen, tako da je otvorena artiljerijskaa vatra i progon je nastavljen. Stoker je zaronio na 90ft i na toj dubini ostao pola sata. Bilo je 0800 kada je opet izronio na periskopsku dubinu(20ft). Pred sobom je vidjeo sa strane brodove koji su pretraživali kanal, a neposredno ispred sebe dva remorkera koja su između vukla čelični kabal. Opet je bio prisiljen da zaroni na 90ft, kako bi izbjegao da ga uhvate u mrežu. Zaključivši da sa ostatkom energije u baterijama neće moći stići daleko kada uđe u Mramorno More, što bi se zbilo danju (u tom trenutku je bilo 0830), okrenuo je podmornicu za 90 stepeni i lagano se nasukao na Azijsku obalu kanala, što je bilo jedino riješenje da sačuva preostatak energije do noći. Legao je na 24m dubine. Kako je bila nedelja Stoker je održao molitvu sa posadom i posle toga im dao odmor . Oko 0900, preko podmornice je prešao brod koji je nešto teglio. To nešto je udarilo bočno podmornicu i preskočilo. Od tog momenta brod se zadržao u tom podrućju i nastavio krstariti iznad podmornice. Kako se je podmornica nalazila van plovnog dijela kanala bilo je očito da je brod otkrijo poziciju. Podmornica je imala curenje od zadnjeg udara o dno i u kaljužama se skupljala voda. Tu vodu je u ovim uslovima bilo nemoguće ispumpavati iz podmornice, jer je kao i svaka voda u kaljužama bila zauljena, te bi ispumpna stvorila masnu mrlju na površini. U tom slučaju jedino riješenje je bilo prenositi vodu u kantama i prazniti je u bočne torpedne cijevi… Stoker je radi broda koji se zadržavao iznad podmornice odlučio da promijeni mijesto, ali je podmornica bila preteška . Svi pokušaji i napori da se podmornica uravnoteži bili su jalovi bez izronjavanja na površinu, pa se Stoker odlučio ostati na pređašnjoj poziciji do noći. Oko 1900 brod koji je krstario iznad odmornice se udaljio, tako da je u 2100 podmornica izronila i počela puniti baterije. Oko podmornice nije bilo brodova, a ni u kanalu, noću brodovi kanalom nisu prolazili. Vazduh u podmornici je posle 16 sati pod vodom postao loš, tako da je posada imala mogućnost da se nadiše svježeg, mijenjajući se u turnusima na komandom tornju. Kada je uputio dizel motore, Stoker je odmah javio u komandu svoj uspjeh, ali operator na radiu nije dobio nikakvog odgovora, jedino mu je preostalo da ponavlja poruku i nada se da je bila primljena. Poruka je ipak primljena u komandi, i dala je ogromni podsticaj Australskim i Novozelandskim trupama koje su se nalazile u kriznom položaju na mijestu iskrcavanja. Ova poruka je imala i presudno značenje za Britanske i Francuske podmorničare, koji su imali osječaj da su ovim podvigom osvećene E15 i Saphir. Nije prošlo dugo, par sati, Boyle, komandant E14, se morao javiti Komodoru Keys-u, koji mu je dao precizne instrukcije i uputio ga na zadatak, naravno proboj u Mramorno more. U 0300, 27.04. podmornica je odpustila konope i zaplovila prema ulazu u Dardanele. Kasnije su sljedile i druge. Zasluga Stoker-a je da je pokazao da je prolaz moguć. Ovaj prolaz je donijo rat u Mramorno more, a rat se prvi put posle 500g dodirnuo direktno i Konstantinopola.(E11 je potopila parobrod Stambul u luki Konstantinopola)….

E14

E 14 vide se zaštite hidroplana.

E 14 , Lt Boyle

Kao što smo napisali i E14, pod komandom Lt Boyle-a je krenula da izvrši proboj u Mramorno more. Plan proboja je bio ploviti u nadvodnoj vožnji što je dalje moguće kroz Dardanele, čuvajući baterije. U 0400h 27.04., reflektori sa Suan Dere osvjetlili su podmornicu, nakon čega je usljedila artiljerijska paljba. Podmornica je bila prisiljena zaronit. Boyl je na dubini 90ft prošao minske linije Kada se opet digao na periskopsku dubinu (22ft) vidjeo je da je milju južno od Kilid Bahra, nasuprot Chanak-a , sa druge strane kanala. U 0515 prošao je Chanak u periskopskoj vožnji, dok su sve okolne tvrđave otvorile bjesomučnu vatru. U tom dijelu kanala je vrvilo malih brodova i parnih čamaca, koji su vršili patrolnu službu. Boyle je ugledao jednu torpiljarku Berki Satvet( svukud je klasificirana kao torpedna krstarica, 760t) i to je probudilo njegove lovačke apetite. Iz njegovog izvještaja sljedi da je ispalio torpedo na daljini 1600yds. Imao je vremena osmotriti veliki stub vode visine jarbola na mjestu pogotka, prije nego je bio prisiljen zaroniti. Zaronio je jer je periskopu prišao mali parni čamac, na kojem na njegovu sreću posada nije bila naoružana, tako da su mornari nagnuti preko broda rukama hvatali vrh periskopa. Ova zadnja rečenica pokazuje koliko je bila u tom trenutku nerazvijena protivpodmornička borba.Podmornica je mogla biti na površini napadnuta art. I torpednim oružjem, na periskopskoj dubini uglavnom udarom pramcem, a ispod površine je bila relativno bezbjedna, ako izuzmemo mreže i kojekakve tegljene čelične konope. Dubinske bombe su još bile naučna fantastika. Rusi su sa dubinskim bombama vršili eksperimente prije ISR, ali početkom rata nijedna mornarica nije raspolagala tom vrstom oružja. U 0630h je okrenuo na Nagara Pointu i prošao uspješno ispod tri patrolna broda koja su ga tražila. U 0900 dok je određivao poziciju, ugledao je bojni brod Muin-l-Zaffer, oko pola milje po krmi, koji je plovio prema Nagari. Kako nije bio u mogućnosti da izvrši napad, sa svim patrolinim brodovima razbacanim oko podmornice, produžio je plovidbu i u 1015 prošao Galipoli i dosegao Mramorno More.

Potonuće AE2

Stoker-ova AE2 posle ulaska u Mramorno More, lutajući je izazvala zabunu kod Turaka, ali nije imala nekih uspjeha. Sada je tu bio i Boyle sa svojom podmornicom E-14. Boyle-ov prvi dan u Mramornom Moru je bio frustrirajuć. Kadgod da je izašao na periskopsku dubinu, dočekala ga je vatra turskih razarača i patrolnih brodova, koji su pomno pratili površinu mora. Podmornica je bila zaronjena od 0900 do 1930 i baterije su bile na izmaku snage. Kako je punjenje bilo potrebno, a i vazduh u podmornici je postao nezdrav i smrdljiv, pomakla se bliže Marmara Islandu i izronila, iako ga ju je i tu pronašao razarač i bila je prisiljena zaronit. Sledćeg dana Boyle j bio bolje sreće, u 1230 je primijetio četiri razarača, da bi samo malo kasnije opazio oko 1315 još veču količinu dima, ovaj put to su bili brodovi za prevoz trupa u pratnji tri eskortna razarača. More je bilo kao staklo, daleko od idealnog za napad, ipak se on odlučio da ne propusti napada na ovako primamljive ciljeve. Ubrzo je dignut periskop primjećen i razarači su okrenuli kurs prema podmornici otvorivši istovremeno artilerijsku vatru. Zadržavši hladnokrvnost komandant E14 je ispalio torpedo na jedan transportni brod. Nije imao vremena posmatrati rezultate pa je zaronio. Tu je vredno spomena da je prilikom prolaska kroz Dardanele ostao bez jednog periskopa, kao rezultat paljbe je bilo slomljeno staklo, tako je periskop bio neupotreban. Strah da ostane bez i drugog periskopa, praktički sljep bio je prisutan kod donošenja odluka za zaronjevanje. Međutim zaronivši na podmornici su čuli eksploziju, a dubinomjer je od udarnog talasa poskočio 10ft, što je bio jasan indikator da je torpedo pogodilo cilj. Kada je digao periskop vidjeo je stub gustog žutok dima koji se dizao iz transportnog broda, kako se je kasnije utvrdilo to je bio Ittihat,parobrod od 921t. Vidjeo je da je neoštečeni transporni brod u pratnji dva razarača produžio u prethodnom kursu, dok je pogođeni u pratnji jednog razarača plovio prema obali. U trenutku osmatranja četvrti razarač koga nije ni primjetio, Muavent-l Milliye, je pokušao da ga pregazi. Bez obzira na sve E14 je nastavila patrolu do kasno poslepodne, kada je izronila, 5 milja sjeverno od Kara Burnu Point-a, Boyle je na svoje iznenađenje, primjetio drugu podmornicu. Bila je to AE2. Prišao je bliže,a komandanti su se nakon kratke diskusije i razmjene informacija, dogovorili za sastanak narednog dana oko 1000h ujutro. Do sastanka nije došlo zbog loše sreće AE2. Kapetan Stoker se zbog sastanka zadržavao u blizini predviđene tačke susreta, blizu opasnog ušča Dardanela, iako je prije sastanka sa E14 imao namjeru da se udalji. Kada je pošao na tačku susreta opet blizu Kara Burnu-a, podmornica se čudno ponašala i imao je poteškoća sa trimom, predpostavljao je da je negdje ušao u područje sa slatkom vodom, koje se odražavalo dizanjem i spuštanjem pramca. Kad je stigao na predviđeno mijesto ugledao je torpiljarku koa mu se približavala vozeći svom snagom. Ugledao je i dim u Artaki bay-u. tako da je okrenuo podmornicu južno da istraži taj dim. Oko 1030 pramac podmornice je probio nekontrolisano površinu mora, samo milju ispred torpiljarke. Iako je opteretio pramac sa balastnom vodom ,podmornica nikako nije htjela da zaroni. Torpiljarka je u međuvremenu počela precizno da gađa, a pridružio joj se i brod, topovnjača, u Artaki Bay-u. Kada je Stoker naplavio pramčani tank, podmornica je odjednom dobila veliku pramčanu inklinaciju i brzo padala u dubinu. AE2 je bila opremljena sa dubinjomerom od 100ft, ali ta dubina je ubrzo prevaziđena i podmornica je i dalje tonula, da bi se iznenada počela dizati (vjerovatno je pirio balasne tankove, pošto nikako nisu mogli zaustaviti padanje podmornice) , podmornica je probila površinu mora i to prvo krmom. Odmah je tri puta pogođen u područje mašinskog prostora. Podmornica je radi velikog pramčanog trima bila sljepa, kroz periskop nisu mogli vidjeti torpiljarku. Vidjevši da je to kraj, komandant je naredio plavljenje glavnih balastnih tankova, a posadi je naredio da izađe na palubu. Torpiljarka, sada se već vidjelo daje to Sultan Hissar, udarila je u područje hidroplana pramcem, ali je vidjevši da posada napušta podmornicu obustavila vatru. Podmornica je lagano, nečujno, ne stvarajući nikakve kovitlace, kao prava dama nestala ispod površine. Jedan interesantan detalj, dok su vršili zadnju provjeru ventila, Stoker i prvim oficirom, oko je Stokeru zapelo za njegovu ličnu kasu u salonu, u kojoj je imao nešto para. Smatrajući da bi mogle biti koristne, uzeo je kasicu i izašao kroz komandni toranj. Torpiljarka je pokupila sve brodolomce i oni su završili u zarobljeničkom logoru podalje od Konstantinopola. Komandant Sultan Hissara je imao problema sa Njemcima, jer je odbio da im preda zarobljenike. Na palubi, u plovidbi prema Konstantinopolu Kapetan je ispričao Stoker-u da je udarac kljunom-pramcem učio od Britanaca koji su tu bili kao pomoć, kod pomorskog usposobljavanja. Oni su napustili Tursku samo dan prije izbijanja rata, Stoker je kapetanu poklonio srebrnu tabakjeru koju je dobio od admirala Robeck-a, prije kretanja na zadatak.

Napomena: Tražio sam nešto o pogotku turske torpedne krstarice, ali osim u novinskim člancima baziranim na Boyle-ovom izvještaju, nisma našao ništa. Interesantno je pogledati pramčane hidroplane na slikama, samo kod E14 su smješteni gore, ostali su imali pramčane hidroplane niže ispod vodne linije. A i zaštita je razvijana od prvotne čelične žice (čelik čela) od pramca do ušice na hidroplanu do normalne zaštite željeznim profilima ( zaštite sprečavaju kačenje minskih konopa i mreža).

Prva patrola E14 Istog dana kada je potopljena AE2, francuska podmornica Bernoulli je isplovila da napadne turske brodove u Dardanelima između Nagare i Chanaka. Komandant Defforges našao je da su struje prejake i to ga je prisililo na povratak, ne vidjevši ni jedne mete, ali i neprimijećen od strane Turaka. Dan posle njena sestra Joule (komandant A du Petit-Thouars) koja je isplovila da se pridruži Boyle-u u Mramornom moru je imala još manje sreće, pa je kod Kephez-a u Dardanelima naišla na minu, potonuvši sa cijelokupnom posadom. Dio torpeda koji je struja nosila nizvodno pokupio je razarač koji je patrolirao kanalom. Boyle je ostao u Mramornom Moru, dok nije potrošio torpeda, a u Mudros se vratio 18.maja, posle 22 dana na moru. I prije nego je sreo Stoker-a, našao je da je život na Mramornom moru daleko od dosadnog, sretao je masu malih jedrenjaka i malih parobroda, stalno strepeći od turskih ratnih brodova. E14 je imala ozbiljan nedostatak za takvu vrstu patroliranja, ciljevi nisu bili vrjedni torpeda, a podmornica nije bila opremljena topom. Sa ovako malim ciljevima jedini način, da se unište, bio je da pristanu uz brodić i na njega ukrcaju u tu svrhu ekipu mornara. Za Boyla je i Prvi maj bio radni dan. 30.aprila je dva puta napadnut i prisiljen da zaroni. Noć je proveo na dnu Karabuga Bay-a, nezadovoljan traženjem transportnih brodova. Odlučio je da potopu patrolni brod iz jednostavnog razloga »oni uvijek pucaju na mene«. Nije prošlo dugo, Prvog maja u 10.45 on je ispalio torpedo i potopio malu topovnjaču, opremljenu kao minopolagač. Brod je nestao u talasima u roku manje od jedne minute. Ostao je u blizini, kad se iznena stvorila veće topovnjača, koja je pucala i približavala se. Komandant podmornice je ispalio na nju torpedo koje nažalost nije dobro držalo pravac, tako da je ovaj put promašio. Žrtva prvog torpeda je bio minopolagač Nour-el –bahr, a eksplozija njegovog tereta (mina) ozbiljno je zatresla E14. Sledečih devet dana nije bilo večih uspjeha, ali ne treba smetnuti sa uma da je samo prisustvo podmornice izazvalo alarm i paraliziralo promet. Dani bezuspješnog lova i traženja su završili u dramatičnom stilu 10 maja u blizini Kalolimno Islanda. Dok se je posada kupala i plivala oko podmornice, primijećen je razarač. Posada se je brzo popela na podmornicu i E14 je zaronila. Razarač je prošao iznad nje. E14 je čekala do 1800 tog dana, kada je kapetan primijetio drugi razarač koga su pratila dva transportna broda. Boyle nije okljevao, nanišanio je i ispalio torpedo na prvi transportni brod. Opet torpedo nije dobro držao pravac i promašilo je prošavši po krmi, dok je drugi torpedo ispaljen na drugi transportni brod pogodio. Čula se snažna eksplozija. Brod je imao tri jarbola i dva dimnjaka, a bio je dva puta veći od brodova koje je sretao. Kako je već bilo 1935h kada je ispalio drugi topredo, a mrak se spustio za desetak minuta, komandant podmornice nije vidjeo potonuće broda. Kakogod, brodu je krma dobro zaronila, kada ga je zadnji put vidjeo, tako da je morao potonuti u kratkom vremenu. Prema izjavama jednog od posade podmornice, vidjeli su skakati vojnike sa broda u » stotinama«. Međutim bivši Germanic, White Star liner, sada Guj Djemal, bio je teško oštećen. Uprkos pisanjima Britanske štampe o potonuću broda sa ukrcanim trupama, oko 6000 vojnika, na brodu je bilo ukrcano 1600 vojnika, a brod je uz asistenciju dva Bosforska trajekta uspio doseći Konstantinopol. Brod je bio pogođen u pramac i popravak je trajao dvije godine. Bez obzira na spas transportnog broda, turski moral je dobro uzdrman. Konstantinopol je zahvato strah od podmornica. Mnogi brodovi su se zadržavali u luki umijesto da isplove. Oni koji su se usudili da isplove iz luka Mramornog Mora često su se vraćali u luku posle lažnih uzbuna o pojavi podmornice. Čak su se ratni brodovi, koji su po Boyleovoj opservaciji bili u stanju da ih napadnu, ostali podalje od podmornice. Treba znati da je na podmornici ostao samo jedan torpedo, a i za njega je utvrđeno da je neispravan. Međutim podmornica se još zadržala u Mramornom Moru, posada je čak montirala lažni top. Pomoć trupama na Galipoliju bila je nemerljiva, iako su realni uspjesi podmornice bili dosta skromni. Konačno je 17. Maja okrenula kurs prema kući. U 0440h Boyle je ušao u usta Dardanela i imao opet isti plan, što brže i što duže na površini. Od Galipolija je vozio maksimalnom brzinom u površinskoj vožnji, bio je napadnut od tri patrolna broda koja su otvorila vatru, zaronivši prošao sve prepreke i minska polja, čak je uspio registrovati turski bojni brod Torgud Reis, sjeverno od rta Nagara, da bi izronio u 1540h, subočice od francuskog bojnog broda klase ST.Luis na ulazu u Dardanele. Posada broda ga je dočekala bučnim pozdravima. Boyle je za ovaj podvig odlikovan Victoria Cross-om, Dok su njegovi oficiri odlikovani sa Distinguished Service Cross, a posda sa Distinguished Service Medal. Dok je Boyle sa E14 uplovljavao u Mudros, več je E11 bila spremna da je zamjeni. Hersing sa U 21 se već dobro odmorio u Kotoru tako da će i on isploviti 20. maja i dobro uzdrmati britansku flotu kod Dardanela.

E11

Komandant Martin Nasmith prije isplovljenja pozvan na kratki sastanak na brod Queen Elizabeth, usidren u Kephalo Harbour, otok Imbros. Na sasanku je bio prisutan i umornan, ali dobo raspoložen Boyle, koji je trebao prenjeti svoja zapažanja i odgovoriti na pitanja, koja bi interesovala komandanta E11, Viceadmiral Robeck i načelnik štaba Roger Keyes. Sastanak nije trajao dugo, i završio je Keys-ovom legendarnom uzrečicom »go and run amok in the Marmora«(run amok podivljati, trčati kao lud i napadati) Nansmit, koji je važio kao inovativan i karizmatičan komandant, drugi su ga smatrali veoma naderenim podmorničarom, što će i dokazati, po povratku na podmornicu odmah je naredio pripremu za plovidbu i u ranim jutranjim satima 19. Maja, nakon molitve, isplovio na zadatak. Subočice Cape Hellesa, se je oprostio od eskortnog razarača i u površinskoj plovidbi ušao u Dardanele. Čitavo vrijeme je ostao u površinskoj vožnji, da bi neposredno prije zore zaronio. Bez problema je stigao do Kilid Bahra (nasuprot Chanakkale). Tamo je primijetio dva bojna broda, bili su to Torgut Reis i Meireddin Barbarossa, koji su plovili prema Nagari. Nansmit se pripremio za napad. Nesreća je bila što je struja bila jaka i periskop je bio lako uočljiva meta za sve patrolne brodove, kojih na ovom mijestu kanala nije manjkalo. Cijevi su bile spremne za paljbu, ali Turci su ga prisilili da spusti periskop i utom su bojni brodovi prošli. Kada se god pojavio periskop na površini, bio je zasut artiljerijskom vatrom, tako da je jedini odgovor bio zaroniti dublje, ali to je otvaralo drugi problem, podmornica je ostala sljepa u uskom kanalu. Kada je u 1330, digao periskop da provjeri poziciju, Nansmit je vidjeo da je dobro ušao u Mramorno More, nošen kontra strujom u dubini našao se daleko ispred zbrojene pozicije. Baterije podmornice su bile na izmaku i poučen iskustvom E14, koja je bila progonjena od topovnjača, uputio se prema evropskoj obali i tamo do mraka legao na dno, da bi se kasnijeizronio na površinu i napunio baterije. Prvog dana u Mramornom moru istraživao je zapadni dio Mramornog Mora i nije primijetio ništa vrjedno napada osim malih brodića. Odlučio je da istraži istočnu stranu, prema Konstantinopol, tako da je sledečeg jutra zaustavivši mali jedrenjak, kojem je posle pregleda pustio palubni teret, koji se sastojao od pilića i osamdaset jaja, iskoristio kao kamuflažu. Brodić je vezao uz komandi toranj, a podmornicu trimovao tako, da je skoro sva bila pod površinom i tako sakriven produžio prema istoku. Kako do 2000 nije primijetio nikakav brod, Nasmith je pustio jedrenjak i okrenuo prema zapadu u noć. Sledeći dan je primjetio više plovila ali isto nije imao uspjeha, da bi 23.maja imao prvi značajan uspjeh. Na sudrištu kod Bakirkoy-a (sa lijeve strane prije ulaza u Bosfor)ugledao je usidrenu topovnjaču, To je bila topovnjača Peleng-i Derya, izgrađena 1896, koja je pogođena torpedom brzo nestala pod površinom. Hladnokrvni poslužilac topa 47mm uspio je pogoditi prednji periskop podmornice i onesposobiti ga.

Tu se pojavljuju raznorazne priče o tome da je periskop oštećen od parčića prilikom eksplozije topovnjače, o popravci periskopa uz veliko angažovanj Nasmitha koji je u detalje poznavao svaki uređaj na podmornici…..Istina je da periskop nije bilo moguće staviti u operativno stanje prije dolaska u bazu, čak je i Royal Naval Air Service (RNAS) bio spreman da mu ga doturi, rezervni naravno, ali rezervni nisu imali spreman u blizini, mada i da je doturen, nejasno je kako bi bio montiran u neprijateljskim vodama, na sredini Mramornog mora. Tako je E11 ostala samo sa jednim periskopom do kraja patrole.

Sljedečeg dana 24.05. u blizini luke Rodosto (sjeveroistočna strana Mramornog Mora), zaustavio je mali parobrod i pozvao posadu da napusti brod. Došlo je do komične situacije, da su se svi čamci osim jednoga prevrnuli , sve u silnoj žurbi i bježaniji.Na brodu se nalazio i novinar Chikago Sun-a, Silas Q. Swing, koji je Nasmitha zamolio za intervju. Lt. D'Oyly Hughes koji je pregledao brod , našao je top od 6 incha(15cm) , rican na pokrovu prednjeg skladišta, a u skladištima još topova i municije sve sa oznakama Krupp. Na brod je stavljeno eksplozivni naboj i aktiviran, a Nagara, tako se brod zvao nestalo je u valovima Novinar nije dobio željenog intervjua, ali mu je prvi oficir Lt D'oyly Hughes plasirao informaciju da se jedanest britanskih podmornica trenutno nalazi u Mramornom moru. Nasmith je sa teškočom prekinuo posmtranje djela svoje posade (slanje broda na dno), lovački nagon ga je tjerao da nađe novu žrtvu. E11 je primijetila teško nakrcan parobrod Hunkar Iskelsi u luki Rodosto, odmah je usljedilo ispaljivanje torpeda i pogodak nepomične mete, vezane uz gat. Parobrod je legao na dno i nagnuo se na gat. Ponovo je periskop podmornice postao meta, na sreću ovog puta streljačkog naoružanja, a puščano zrno je ostavilo veliku udubinu na donjem djelu cijevi periskopa ne izazvavši veću štetu. Međutim drama još nije bila završena, sada je primijetio u blizini parobrod na kotače, koji je na palubi imao ukrcane smotke bodljikave žice. Pozvao ga je da stane, ali parobrod, zvao se Kismet, izvršio je nagli okret i pokušao izvršiti udar pramcem u podmornicu. Podmornica se uspjela izmaknuti i prisilila brod da sjedne na plažu. Taman kada je Nasmith naredio da se izkrca ekipa koja će zauzeti brod i diči ga u vazduh, našao se pod napadom konjice, koja je sa klifa iznad broda otvorila vatru iz streljačkog naoružanja. Bio je prisiljen da se udalji na more pošto su zrna počela udarati u izloženi komandni tornaj, pre svega zbog straha da mu pogode periskop, a i sam je ostao probušene kape. Iz daljine je ispalio torpedo koje je promašilo brod i eksplodiralo udarivši u obalu. 25.maja, na dan kada je Hersing stvorio ime na Capa Hellesu, Nasmith je sa E11 ušao u srce Turske imperije, u Konstantinopol, nadajući se da će tamo zateći Goeben ili Braslau na sidru.O tom napadu je razmišljao od početka patrole. Neprimijećen je stigao blizu Oxia Island-a u 0600 (još i Sivri, spada u Princes Island, oko 10 milja jugoistočno od Konstantinopola), izbjegao patrolni brod na ulazu u luku Konstantinopola, i sledeći kurs parobroda,koji je posmatrao dva dana ranije ušao u luku. Kada je osmotrio kroz periskop na keju u blizini Topkhana Arsenala(odmah kada se prođe ulaz u Golden Horn), vidio je veliki trgovački brod za snabdjevanje, dok je u blizini na sidru bio američki brod Scorpion, ratni brod u funkciji broda za smještaj diplomata ambasade. Kako kaže Nasmith zvjezdice i linije ponosno su proklamirale njegovu neutralnost.. Odlučio se za napad na veliki brod za snabdjevanje, kasnije se pokazalo da je to brod Stamboul. U 1235 je ispalio lijevo pramčano torpedo, a odmah zatim i desno. Prvo torpedo nije držalo pravac, imalo je jezivu putanju, prvo prema američkom brodu, a kasnije se okrenulo prema podmornici, drugo je držalo zadani kurs i eksplodiralo udarivši u Stamboul, posada nije imala satisfakciju da vidi pogodak i rezultate, moravši zaroniti, da podmornicu ne pogodi vlastiti torpedo.

Roneći iz luke, podmornica se je nasukala i odskočila do 40ft dubine, a samo punjenjem unutrašnjih tankova i vožnjom svom snagom krmom Nasmith je sprječio da podmornica probije površinu vode. Kasnije su se nevolje nastavile, podmornica je nošena jakom strujom odnesena, prije nego je komandant povratio kontrolu i prosljedio u dublji dio kanala.Više srećom nego vještinom posade, podmornica je povremeno stružući našla put iz luke. Tek nakon dvadeset minuta Nasmith se usudio da izroni, podmornica je bila dobro izašla iz luke i posada je odahnula.Prvi oficir D'Oyly Hughes je kasnije priznao: » Dobri Bog je izveo E11 iz Konstantinopola, jer niko od nas nije znao gdje plovimo.«

Iako nazorno na umijetničkim slikama izgleda da se brod maltene raspada, tome baš nije bilo tako. Stamboul je pogođen po pramcu, ali pogodak nije bio fatalan. Sa njega su se ukrcane trupe iskrcala, dok je u gradu zavladala panika, radnje su zatvorene, mnogi građani su bili ubijeđeni da je stigla Britanska flota. Mr Einstein u svom dnevniku, Inside Constantinople: A Diplomatist's Diary During the Dardanelles… opisuje ovo zbivanje na sledeći način: podmornica se pojavila 1340, tri stotine yds od američkog broda Scorpion, koji je ležao na sidru, i odmah je bila zasuta vatrom obalnih baterija. Ispalila je dva torpeda, prvo je promašilo transportni brod za oko 50yds, drugo je udarilo u Stamboul, prošavši ispod barže koja je bila vezana uz njega, i koja je potopljena. Iako je na Stamboulu zijevala rupa od 20ft na vodenoj liniji, on nije potonuo. Odmah je uzet u tegalj i vučen prema Beshiktash-u da legne na dno u plitku vodu. Podmornica je u međuvremenu , pod tučom granata, koje su prošle neugodno blizu Scorpiona, zaronila i odplovila uz Bosfor.. U Galati (sjeverna obala Golden Horna, stari dio grada) je zavladala panika, svi su zatvarali radnje , trupe, koje su bile spremne na dva transportna broda, odmah su se iskrcale, kasnije opet ukrcale, da bi se kasnije opet našle na kopnu. Šteta je bila mala, ali moralni efekt je bio ogroman. Sledečeg dana Mr Swing (iz Chicago Suna), onaj isti koji je bio tražio intervju, a dobio samo informaciju o 11 britanskih podmornica u Mramornom moru, objavio je svoju priču. Na svom putu u Dardanele je parobrod koji je prevozio municiju i top od 6-inch, bio torpediran od britanske podmornice E11. Posadi je dozvoljeno da se iskrca, pa je nakon toga brod potopljen. Britanski oficir mu je ispričao, da je jedanest podmornica u Mramornom mo ru i da pregledaju sve brodove na putu za Dardanele….. Koliko je plan zastrašivanja sa 11 podmornica uspio, kazuje dalji zapis u dnevniku Mr Einstein-a , koji je napisao 27.maja, Mramorno more je praktično zatvoreno zahvaljujući britanskim podmornicama.Svako se pita gdje im je baza i gdje se snabdjevaju. 28.maja, Podmornice u Mramornom moru su prestrašile Turke,tako da svi preostali transportni brodovi, spremni, leže mirno u Golden Hornu.Po drugoj strani nikad nisam vidjeo luku tako praznu. Čudo je gdje podmornice imaju baze, kada i gdje su pripremljene. Pa lukavo dodaje, vjerovatno , na jednom od otoka Mramornog mora ….. Sve ovo pokazuje kakvu je paniku izazvala samo jedna podmornica, i kakva je težina jedne dezinformacije. Nigdje se ne nalazi podatak šta je bilo sa drugim ispaljenim torpedom. Ovdje ču opisati postupak koji je radi štednje primjenjivao Nasmith. Za podmornicu koja ima ograničen broj torpeda, svako torpedo je dragocjeno i poželjno je da stigne u svoj cilj. Kada bi se desilo na moru da torpedo ne pogodi cilj, svako takvo torpedo nije bilo izgubljeno. Ukoliko je bilo moguće dobijalo je i drugu šansu da pogodi cilj i eksplodira. Torpeda su postavljena tako da su na kraju svoje putanje ostala plivati, tako da je kasnije podmornica mogla takvo torpedo potražiti, ponovo ukrcati i pripremiti za drugo ispaljivanje. Prvi put Nasmith je lično odplivao do torpeda, koje naravno nije pogodilo brod,i odvrnuo upaljač . Potom je torpedo vođen u krmenu torpednu cijev, podmornica bi zauzela pramčani trim. U tom slučaju, ponovnog ukrcaja torpeda na podmornicu kroz torpednu cijev, oboja vrata su morala biti otvorena i vanjska i unutrašnja, što je značilo da podmornica u slučaju nailaska neprijateljskog broda nije mogla brzo zaroniti. Torpedo bi se na brodu rastavilo u dijelove, koji bi transportovani uzduž podmornice, ponovo sastavljeni i pripremljeni za ponovno lansiranje iz jedne od pramčanih torpednih cijevi. Nimalo jednostavan zadatak. E11, kao i njena prethodnica još nije imala topa, pa su torpeda bla od izuzetne važnosti. Posle Konstantinopola broj potopljenih brodova je bio u stalnom porastu, veliki brod za snabdjevanje od 474 t Bandima, je potopljen 28.maja sa gubitkom 250 života, jedan drugi potopio je tri dana kasnije, a brod koji je prevozi municiju, Tecili, uništio je 2.juna. Ali ni E11 nije sve išlo glatko, u jednom slučaju sa spektakularnim zaranjanjem uspjela se spasiti od razarača koji je vozio direktno na nju. Počeo se ispoljavati i umor ljudi, a i same mašinerije.Nasmith i njegov prvi oficir, su dobar dio zadnje sedmice patrole imali glavobolje i temperaturu. Kada je pak došlo do lomnjave međuosovine lijevog propelera, komandant E-11 se odlučio za povratak u bazu. Prolaz kroz Dardanela je bio sam po sebi problematičan, a problem sa osovinom ga je činio još težim i neizvjesnijim. U ranim satima 7 juna ušao u Dardanele, i pored složene i opasne situacije uspio da torpeduje parobrod kod Nagara Point-a i tako je potroši i zadnji torpedo. Horor ga je tek čekao. Prolazeći kraj Kilid Bahra (nasuprot Chanakkale) odjednom se je podmornica počela čudno ponašati, čulo se struganje, podmornica je imala tendenciju pramčanog trima. Nasmith je izronio na 20ft i vidjeo da vuče veliku minu koja je od periskopa bila udaljena 20ft. Sidreni konop mine se zakačio za pramčani hidroplan. Kako nije smio izroniti, nije mu ostalo drugo nego da nastavi prolaz sa zakačenom minom. Najveća bojazan je bila da mina zaroni prema nazad i udari o trup podmornice. Posadi nije ništa govorio, ovu noćnu moru sačuvao je samo za sebe tokom zadnjih milja kroz prolaz. Kada je stigla do izlaza, tamo ju je čekao razarač, ali trebalo je izroniti. Mine se je rješio izbacujući balast iz krmenog trim tanka i vožnjom krmom.Mina je oslobođena nošena strujom odplivala dalje. Nasmitha su dočekali sa čestitkama, on je odlikovan Victoria Cross-om, takođe je odlikovana i njegova posada. Nansmith je potopio jednu topovnjaču, dva broda sa municijom, dva broda za prevoz trupa i još dva dodatna parobroda, dok je jedan transportni brod ostao nasukan. Samo tri dana po njegovo povratku, 10. Juna, Boyle je sa E14 krenuo u pravcu Mramornog mora.

Posada E-11, vidi se rupa na pramčanom periskopu.

Njemci dolaze ili U21

Kapetan korvete Hersing je sa U 21, 20 juna 1915, napustio Kotor, da bi se četiri dana kasnije našao južno od bugarske luke Aleksandropolisa, gdje je primijetio rusku krstaricu Askold, koja je ležala na sidru. Hersing je iako je meta bila kao na dlanu da ne izvrši napad, izgledalo mu je šteta torpeda, a pored toga bi izgubio činilac iznenađenja kada naiđe na važnije i vrednije mete.

Drugi dan je more bilo mirno, bez vjetra i odlična vidljivost. Podmornicu je prvo uputio prema Cape Helles, gdje je našao tri Britanska bojna broda , obkružena brojnim manjim brodovima. Brodovi su bili tamo kao pomoć Francuzima koji su se našli pod udarom azijatskih teških baterija. Izabrao je brod koji je ležao na sidru i na njega okrenuo pramac. To je bio HMS Swiftsure. Samo na par sekundi bi digao periskop i odmah ga spustio, da ne bi bio otkriven. Bolnički brod nesvjestan prisustva podmornice okrenuo je prema njoj.Komandant je naredio ronjenje i brod je prošao iznad njih. Međutim nisu prošli neopaženi, vidjeli su da je brod na sidru počeo manevrisat, iako još sa sidrom u moru okrenuo je pramac prema podmornici, da smanji svoju ranljivu površinu, što je više moguće. Ujedno je otvorena nasumice vatra iz iz 3 inch-nih topova u smjeru gdje su opazili periskop. Iako nisu postigli nijedan pogodak, podmornica je zaronila na dubinu veću od periskopske, udari granata o morsku površinu dobro su odjekivali u podmornici. Daljina do broda je bila oko 800yds, a razarači su postali aktivni,pa je Hersing je odlučio da obustavi napad. Ovog puta su se bojni brodovi izvukli, ali izgleda lekcije nisu naučili.

Hersing je podmornicu okrenuo zaobišao Cape Helles i odprilike 4 milje od poluotoka paralelno sa obalom nastavio u kursu prema sjeveroistoku gdje su se nalazili bojni brodovi koji su bili spremni za razmjenu vatre sa svakim turskim bojnim brodom iz Narrows-a, a kao podrška australskim i novozelandskim trupama. Tamo su je nalazi HMS Triumph ploveći sa postavljenim protivtorpednim mrežama kod Gaba Tepe, dalje HMS Canopus, koji je rano ujutro podržavao napad na Suvla Bay i sada se uputio ususret HMS Vengeance koji je dolazio iz Mudrosa da ga zamjeni. Tu su se nalazili i razarači Chelmer i Colne koji su prevozili trupe, a kako se već Britanci bili svjesni prisutnosti podmornice, razarač Chelmer se spustio prema Triumph i kružio kao zaštita oko njega.

Da se vratim na podmornicu koja je okrenula , prvo je srela Vengeance koji je plovio prema Suvla Bayu. U 21 je na brod ispalila krmeni torpedo. Torpedo je na površini bio lako uočljivo na mirnom moru, a ispaljeno je sa relativno velike daljine 1100 yds, Brod je brez večih poteškoća manevrom izbjegao ovaj napad. Hersingu nije je ostalo ništa ,nego da se skloni, pričeka i nastavi put prema Gaba Tepe. Tamo je naišao na HMS Triumph na sidru, sa postavljenim protivtorpednim mrežama, i razarač koji je kružio ko bojnog broda kao zaštita. Opet prilaženje, brza provjera pravca periskom, svega par sekundi,, pa ronjenje na 30m Neposredno prije napada komandant je podmornicu digao na 10m, vrata torpednih cijevi su se otvorila, i more je brzo naplavilo cilindre, posljedna provjera, otvaranje pipca, kroz koji šiklja voda, kimanje glavom komandiru odjela informacija se tiho prenosi u komandnu sobu, cijevi su naplavljene i spramne. U podmornici vlada tišina čuje se samo mekano zujanje elektromotora i komande. Još jedna provijera kroz periskop, lagan okret periskopa desno pa lijevo, Hersing čini brzo zadnju kalkulaciju, lagani popravak kormilom i komanda za ispaljivanje torpeda. Daljina do broda 300 yds. Sa broda su u 1230h primijetili periskop i otvorili paljbu na njega, ali bilo je prekasno. Umijesto da odmah spusti periskop i udalji se od žrtve, običajno hladnokrvni komandant je fascinirano pratio bijeli trag na površini mora.koji se gubio u boku broda ,veliki oblak dima, pomiješan sa vodoskokom vode, u komandnom tornju prvo se čuo metalni udarac, pa zatim strašne eksplozija. Torpedo je bez problema prošao kroz torpednu mrežu. Brod se lagano počeo naginjat i nakon pola sata nestao ispod površine. Kasnije je oficir koji je gledao brod svjedoči: nesretni brod se jako nagnuo, pogođen da potone, razarači su hitali upomoć prekrivajući horizont oblacima dima. Na sreću u blizini je bio trawler(popisni kočar)koji je mogao da preuzme dio posade. Bojni brod se nagnuo odprilike 45 stepeni i tako ostao 8 minuta, da bi se zatim okrenuo, koritom prema gore, plutajući u toj poziciji još 20 minuta. Vidjevši pogodak Hesing se odlučio povući, ljuti razarači su se odmah uputili prema njemu, pozicija je bila lako odredljiva zbog bijelog traga torpeda koji je ostao na mirnoj površini mora. Zaronio je koristeći svu snagu svojih baterija koje su već bile na izdisaju.Ne razmišljajući naredio je svom snagom naprjed. Samo on je znao koliko je manevar opasan, vodio je tačno ispod broda koji je tonuo, postojala je opasnost udara u brod u neki njegov dio koji je eventualno odpadao, ali sreća prati hrabre i podmornica je neoštečena prošla ispod broda i udaljila se od potjere. Opet neki tvrde da je umakao i zahvaljujuću pometniji koja je zavladala na sidrištu, brodvi su hitali u pomoć brodolomcima … Za australske trupe ukopane na obali potonuče broda je značilo dolazak teškoća i nevolja. Brod je pružao podršku trupama na obali i sa svojim snažnim topovima bio je i velika moralna podrška trupama. Gledajući ga kako nestaja pod površinom , kopnio je i moral trupa. Na turskoj strani, u turskom rovovima koji su takođe vidjeli spektakl, bilo je slavlje. Međutim Hersing nije završio svoj bojni pohod samo se primirio na dnu do sledeće noći.

U poređenju sa padom morala iskrcanih trupa, koje su imale osjećaj da ih je napustio stari prijetelj, koji im je uvjek pomagao, ostale su posljedice, osim materjalne štete, bile veće.Upitno je postalo sigurno snabdjevanje trupa na svim iskrcajnim mjestima, da i ne govorimo o vatrenoj podršci , koja je postala upitna. Ranije su se bojni brodovi, istina uz osnovne mjere zaštite, ponašali kao da se nalaze na poligonu. To vrjeme je nepovratno prošlo. Admiral Nichlson je na HMS Majesticu, preko noći isplovio na sidrište u Kephalo Bay, koje je bilo zaštićeno protivpodmorničkom mrežom, ostali brodovi su produžili u Mudros, razarači su zauzeli njihova mijesta. Sljedečeg dana 26.05. ništa se značajno nije dešavalo Tokom popodnevna Francuski bojni brod koji je u zig-zag kursu krstario između Kum Kale i Sedd el Bahr-a, naišao je na periskop, koji se nalazio po pramcu, udaljen 100yds. U tom momentu je na sreću promijenio kurs, pa je umjesto da bude meta za torpedo plovio preko podmornice, a čak se i vjerovalo da su je prepolovili. Izvršena su traženja. Ali kako nisu urodila plodom, Admiral Nicholson se vratio na Hellas i zauzeo svoju poziciju, poduzevši sve mjere opreza. Cilj podmornice je bio jasan. Operacije na kopnu najviše je ometala vatra bojnih brodova. Prvo se trebalo osloboditi njih, a kasnije bi i transporti došli na red. Pomiješan među transportne brodove bojni brod se mogao nadati kakvoj takvoj sigurnosti. U skladu s tim HMS Majestic se pomiješao među brodove koji su iskrcavali material, primako se što je bliže mogao obali i usidrio sa postavljenim protivtorpednim mrežama. Izvana zone transportih brodova kružili su razarači a na ulazu u Dardanele trawler-i su potezali mreže, tako da i sa te strane sprječe prilaz podmornice. Čak i protiv sad već dokazane vještine i smjelosti zapovjednika njemačke podmornice to je izgledalo kao dovoljna zaštita. To vrijeme 26.05. Hersing je proveo na dnu, odmarajući i čekajući da se traženje smiri. Po večini izvora na dnu je proveo više od 20 sati, negdje je podatak 21h do podatka od 28 sati, tako je uveče izronio da napuni baterije i nastavi lov. Iz Kotora je od obavještajaca primio depešu, da je ruski krstaš Askold, sa nadimkom »packet of Woodbines« (Woodbine, jeftina vrsta cigareta iz ISR), radi njegovih pet visokih i tankih dimnjaka, nalazi na području Galipolija, tako da je brod u zoru okrenuo kurs prema Galipoliju, tražeći ga. Nije naišao na njega, pa se uputio prema južnom rtu Helles. More je preko noći uznemirio svjež vijetar, stvarajući valove sa krijestama, tako da je ujutro već bilo valovito. To je Hersingu odgovaralo, jer je uzvalovana površina sakrivala sprej koji je stvarao periskop. Sreća mu se opet osmjehnula, ispod žutog, visokog klifa, zaštičen obručom torpiljarki i manjih brodova, stajao je HMS Majestick štiteči iskrcaj trupai materjala sa svojim topovima od 12 inch-a. Polako se prikrao u blizinu, ali kao iskusan lovac je znao, da postoji velika vjerovatnoća da pogodi neki od brodova koji su opkruživali grdosiju. Dignutog periskopa, sakrivenog razburkanim morem, čekao je da se otvori dovoljno veliki prolaz za sigurno gađanje. Čim se otvorio prolaz, izdao je komandu za paljbu. Torpedo je napustilo lijevu pramčanu cijev.

Na Majesticu su u 27.05. u 0645h, primijetili periskop koji je sijekao more, udaljen 400 yds, po pramcu lijevo. Brod je odmah otvorio vatru , ali to odmah je bilo tek kada je bijeli trag torpeda već prolazio kroz rupu među transportnim brodovima. Torpedo je probilo mrežu i pogodilo brod po sredini. Posle sedam minuta, slavni stari brod, ponos Kanalske flote, u kojega je uloženo sve znanje i iskustva na kraju Viktorijanske ere, se prevrnuo.

Zahvaljujući disciplini i pribranosti skoro je sva posada spašena brod nije potpuno potonuo, kako je bio na dubini 9 fathma(1 fathom=1.8288m), negov prednji jarbol se zabio u blato, tako da je njegovo okrenuto korito ostalo vidljivo još mjesecima. ( potpuno je nestao tek kada je prednji jarbol pukao prilikom oluje) Šta je sve ovo potonuće značilo nije ni potrebno opisivati, opisan je več kod prvog (Triumpha), ovde je sve efekte samo produbilo. Ovdje treba nadodati da je to bio treći bojni brod torpedovan kod Galipolija u zadnje dvije sedmice. (prva žrtva je bio Goliath, koga je potopila turska torpiljarka Muvaenet). Admiral Robeck je sada izdao naredbu, da bojni brodovi ne smiju u tu zonu, osim specijalnim zadatkom. Ostavio je trupe na obali bez podrške velikih topova flote. Nemerljivo je šta je Hersing sa tri ispaljena torpeda učinio za tursku odbranu Galipolija.

Flotila Konstantinopol ( U-boote der Mittelmeer division in Konstantinopel)je formirana Ovaj put Hersing nije čekao i uživao u trumfu. Brzo je zaronio i okrenuo se u protukurs brzo se udaljujući od svoje žrtve, nije ni bilo potrebno da čeka, snažna eksplozija je potresla podmornicu i bilo je jasno šta se desilo. Sljedeća akcija U 21 je usljedila 29. Maja kada se u ranim jutranjim satima pokušao da uđe u Kephalo Bay, na otoku Imbros koji su Britanci pretvorili u svoju bazu. Pokušao je da dođe u poziciju da izvrši torpedni napad na bojni brod koji se nalazio na sidrištu. Dok je pokušavao da uđe upleo se u mrežu sa kojom je branjen ulaz. Sada je Hersing morao zaboraviti napad i spasavati glavu. Uspjeo nekako da se oslobodi, a da ga nisu primjetili i nekoliko kasnije tog popodneva u površinskoj vožnji se oslobodio djelova mreže koji su preostali preko podmornice.Posle još dva neplodna dana odlučio je da ode u Bodrum, gdje je stigao 1.juna. Dozvolio je posadi jednu noć odmora i odmeh sledeće jutro, nakon što je informisan o bezbjednoj ruti, uputio se u Dardanele. Ulaz u Dardanele je za njemačke podmornice značio kraj progona od neprijateljskih patrolnih brodova. Pošto je izronio turska torpiljarka ga je eskortirala do Konstantinopola. Plovio je po ruti bliže evropskoj obali između malih plutača kojim su markira minska polja. Duž kanala su olovili u nadvodnoj vožnji, zaštićeni turskom obalnom artiljerijom.

Posle popravki na podmornici u Smyrni, UB 8 pod komandom von Voigt-a je bila sposobna da isplovi prema Dardanelima, Rano 29. Maja napustila je zaliv i neprimjećena od britanskih patrola se probila na more. Kod Lemnos-a je naišla na konvoj neprijateljskih brodova. Podmornica je propustila pet transportnih brodova koji su duboko gazili nakrcani ratnim materjalom. Cilj mu je predstavljao šesti brod, koga je identificirao kao bojni krstaš HMS Tigar. Kada je imao siguran pogodak, ispalio je torpedo koje je eksplodiralo u boku broda. Brod je potonuo na ravnoj kobilici, a na iznenađenje komandanta UB 8 na moru su ostale plutati 100t topovske kule. Šta se je u stvari zbilo. Okotobra 1914g, na deset starih putničkih i teretnih brodova je nadodana šira paluba, veća dužina i pramci nalik na pramce ratnih brodova,Nadodano je i umjetno nadgrađe, dimnjaci sa generatorima dima i čak drveni topovi. Brodovi su onda napunjeni sa 9000t kamenja kao balast, da budu što niži i tako simuliraju nisku siluetu ratnih brodova. Oni su trebali služiti kao mamac za torpeda, odnosno za zaštitu deset bojnih brodova. Prvo je ova flota bila usidrena blizu ulaza u Scapa Flow, da privlači napade podmornica koje bi uspjele prodrijeti na sidrište. U martu 1915 g. odlučeno je da se pošalju na Mediteransko ratište, kao podrška savezničkim operacijama kod Dardanela. Noću 30.maja, podmornica je ugledala bivši SS Merion, putnički brod od 12000t, koji je pretvoren tako da izgleda kao 30.000t teški HMS Tiger, jedan od novijih i največih bojnih krstaša Royal Navy-ja. Taj brod je bio pogođen. 70 godina stari kapetan i posada 117 mornara je napustila brod , znači svi osim četvorice mornara su spašeni. Nepoznato je koliko je ta flota unijela konfuzije u redove njemačkih podmorničara ali flota je Britance koštala milion funti, četiri života mornar asa ex Meriona, a Njemce samo jedan torpedo.

Posle tog napada podmornica je produžila sjeverno od Mudrosa u Golf of Xeros, pa sjeverozapadnom stranom Galipolija u Dardanele, ušavši u prolaz 2.juna. 4.juna postala je prva podmornica Flotile Konstantinopol ( U-boote der Mittelmeer division in Konstantinope). UB 7 je stigavši u Bodrum(iz Pule) popunila zalihe i odmah 20.maja produžila prema Imbrosu, tražeći neprijateljske brodove. 23. Maja je imala kvar glavnog motora, pa je nastavila plovidbu sa elektromotorima,usput koristeći čak i jedra, radi uštede baterija,a i za vlastitu kamuflažu. Posle dva dana teškog rada motor je konačno popravljen. Sada je pokušao je komandant Werner pokušao isto što i kolega mu Hersing, ulaz u Kephalo Bay, pa je i on ostao u mreži. Primjećen od sražarskog broda uspio se izvući i odploviti prema Smyrni 29.maja. Na ulazu u zaliv ispalio je torpedo na britanski razarač, ali bez uspjeha. UB 7 je u Smyrni izvršila remont motora. Personal, Njemački, je iz Konstantinopola stigao na podmornicu da pomogne u dovođenju podmornice u operativno stanje. Odmah nakon završenih radova Werner je požurio na more sa intencijom da napadne saobraćaj kod Dardanela. Ujutro 17.Juna on je ispalio dva torpeda na trgovački brod u blizini Capa Helles.Eksplozija nije usljedila. Werner je krivio lošu sreću i loše vrijeme.More je bilo uzvalovano i malu podmornicu je valjalo čak i na 40ft dubine. Dva dana kasnije kada je more bilo kao ogledalo odlučio je da okrene pramac u Dardanele i dalje u Konstantinopol, gdje su ga već čekale U 21 i UB 8.

Akcije podmornica u Mramornom moru, pogibija Haireddina Barbarosse i napadi na željezničku prugu

Do kraja maja 1915. došlo je do promjene kabineta u Engleskoj, a Arthur Balfour je preuzeo mjesto prvog lorda Admiraliteta. Situacija sa kojom se nova vlada morala suočiti izazvala je ozbiljnu zabrinutost. Bilo je mnogo neriješenih zadataka, a pomno razrađeni plan forsiranja tjesnaca je propao. Sve to zajedno čini teatar Dardanele sekundarnim.

Kada je Courtney Boyle napustio Mudros da preuzme Nasmithovo mjesto, E14 je bio opremljen palubnim topom. To je omogućilo da se torpeda sačuvaju za veće mete i još uvijek je podmornici dalo pristojanu snagu za napad na manje brodove u Dardanelima. Kasnije su E2, E12 i E7 uspješno patrolirali Marmornim morem, također opremljeni palubnim topom. Kako se rat na turskom moru razvijao, palubni top postajao je sve važniji. Kako je plovidba presušila, podmornice su otkrile da se njihovo oružje može upotrijebiti za razbijanje vojnih kolona, ​​zapriječenje nove opskrbne željeznice i zauzimanje obalnih baterija.

Dana 1. jula, podmornica E7 (komandant poručnik A.D. Cochrane) ušla je u Mramorno more. Nakon deset dana krstarenja poptopila je turski parobrod "Biga" (3000 tona), nakon čega je krenula ka Bosforu. Dana 15. jula, E7 je cijeli dan ležala na dnu plitkog Leandera (južna strana ulaza u Bosfor), a noću je, nakon što je izronio, ispalio torpedo napunjen trinitrotuolom u nasip arsenala. Uslijedila je snažna eksplozija, ali rezultat je ostao nepoznat, jer je podmornica morala žurno napustiti područje. Napuštajući Bosfor, bombardovala je fabriku baruta na zapadnoj periferiji grada.

Komandant E7 dobio je informaciju da u Izmidskom zaljevu u blizini rta Kava-Burnu željeznička pruga Carigradske ceste prolazi uz samu obalu mora i odlučio je to iskoristiti. Rano ujutro 17. juna E7 je bombardirala ovo područje i uništila kolosjek, nakon čega je otišla u drugi dio zaljeva. Gledajući obalu, Cochrane je primijetio vojni vlak koji je išao prema Carigradu. Znajući da će oštećeni kolosijek spriječiti voz da nastavi, Cochrane ga je slijedio punom brzinom do zapadne periferije grada.Tačno dvadesetak minuta kasnije, na E7, primijetili su da se voz kreće u rikverc, a nakon nekog vremena potpuno je stao. Sa strane mora bio je zatvoren obalnim drvećem, što je otežavalo gađanje, a ipak su Britanci nakon nekoliko uspješnih pogodaka uspjeli dići u vazduh tri vagona voza nakrcanog municijom. Ubrzo nakon napada pojavio se još jedan turski voz, koji je također dočekan vatrom.

Uspješne operacije britanskih podmornica gotovo na samim zidinama turske prijestolnice primorale su njemačko-tursku komandu da traži nove načine da se odupre podmorničkom ratu. Krajem jula, na rtu Nagara, Turci su postavili protupodmorničku mrežastu barijeru, protežući je od jedne obale do druge. Dužina mreže je bila 70 metara, debljina čelične sajle u različitim presjecima bila je od 7 do 13 mm, barijeru su čuvali motorni čamci naoružani bacačima bombi i tri baterije, od kojih je svaka imala po 10 topova. Za borbu protiv neprijateljskih podmornica Turci su koristili inžinjerijske mine. Međutim, britanski podmorničari uspjeli su da prođu ispod mreže u trenutku kada ju je struja zanjela.

Tako je, na primjer, u noći 5. augusta 1915. podmornica E11 mogla slobodno ući u Dardanele. U Mramornom moru je imala sledeći dan sastanak sa Boylovom E 14. Tako su podmornice prvi put lovile u paru. Njihov pljen je bila turska topovnjača, Berki-Setver klase. Posle živahnog manevrisanja E 11 ju je torpedom u sredinu trupa poslalo na dno.

Nakon toga komandanti su opet vezali podmornice jednu na drugu i planirali napad na turske trupe sledećeg dana.

Sljedećeg dana su zauzeli pozicije i Nasmith, koji je zauzeo bolju poziciju u 11.30 osmotrio je trupe koje su putem išle prema Gallipoliju i na njih otvorio artiljerijsku vatru. U međuvremenu Boyl sa E 14 je što zaronjen što na površini krstario između Forta Victoria i tačke 4 milje prema istoku, na udaljenosti oko milje od obale.Tri puta je izlazio na površinu, da bi ustanovijo da prašinu dižu goveda na cesti a ne turske trupe, da bi četvrti put to bila prava prašina. Kada je otvorio vatru na put, čuo je pucnjeve sa E 11. Dvije podmornice su posle združivanja nastavile akciju zajednički.Boyl je ispalio četrdeset granata od kojih je šest eksplodiralo na putu. A jedna u velikoj zgradi.

Ali udaljenost je bila skoro na kraju dometa 6-funtskog topa, pa je nišanio sa nišanom na krajnjem dometu, a cijev je bila okrenuta na vrhove brežuljaka, tako da je njegova paljba bila nepreciznija od Nasmithove E 11 koja je bila naoržana 12 funtnim topom. E 11 je posula put sa gomilom mrtvih i ranjenih, kada su se oglasili topovi sa obale. Podmornice su bile prisiljene da zarone, da bi posle sat vremena opet bile na površini. Situacija se ponovila i morale su ponovo da traže spas u dubinama.

Sledeći dan su promjenile rejone patroliranja i obe su imkale sreću.Boyle je uništio snabdjevački brod od 5000t sa torpedom i artiljerijskom vatrom, a Nasmith je potopio bojni brod. To je bio Haireddin Barbarossa, koji je prolazio pet milja NE od Gallipolia u pratnji razarača.

Nasmith je vješto doveo podmornicu prema njegovom desnom boku i ispalio torpedo, koji je pogodilo brod po sredini

Bio je to bivši njemački "Kurfurst Friedrich Wilhelm" starac od oko 22 godine. "Barbarousse Haireddin" je plovio u cik-caku, što je bilo potrebno zbog činjenice da je puhao lagani povjetarac, more je bilo prekriveno valovima, stvarajući povoljne uvjete za napad podmornice. I tako se i dogodilo.

Na Barbarousseu, desno po boku, primijetili su trag torpeda, ali ga nisu uspjeli izbjeći: udarac se dogodio u sredinu trupa pod prednjim dimnjakom, uslijed čega je pregrada broda u pramčano stoker bila oštećena. More je brzo počelo da puni kotlovnicu i veliku prostoriju ispred nje.

Brod je odmah dobio jaku nagib, ali je mogao promijeniti kurs prema obali, a njengova je sekundarna artiljerijaotvorila vatru na perikop podmornice. Nije bilo moguće lansirati drugo torpedo E11, a nije bilo ni potrebno, Barbarousse se, sedam minuta nakon udara torpeda, prevrnuo na desnu stranu i, izdržavši neko vrijeme s podignutom kobilicom, s propelerima koji su radili na ostacima pare, potonuo. Dio posade je se spasio stavljanjem pojaseva za spašavanje. Smrt u moru su našle 253 osobe.

Nakon potonuća Barbaroussea, komandant E11 M. Nasmit je krenuo prema Bosforu do mjesta susreta, prvo sa E14 da primi torpeda sa njega, a zatim sa E2. Obje podmornice (E11 i E2) izvele su seriju granatiranja obale na raznim tačkama i lukama, u kojima su Turci koncentrirali zalihe žita i hrane za Galipoljsku vojsku. Tokom skoro 30 dana krstarenja, čamci su potonuli i digli u vazduh jedan turski brod, topovnjaču, šest transportera, parobrod i 23 mala jedrenjaka. Štoviše, prije uništavanja brodova s ​​hranom, posade podmornica su od njih uzimale svježe namirnice i voće, pa je, prema Nasmitovim riječima, “zdravlje osoblja bilo u odličnom stanju”.

Boyle se vratio u svoju bazu 12 augusta. E 14 je od odlaska iz engleske preplovila 12.000 milja, a da nikada nije bila prisiljena da stane, što je pre svega trebala zahvaliti komandiru mašinskog odijeljenja, Jamesu Hollier Hague, koji je unapređen.

U 14 je 13. augusta stigla je zamjenjena, E 2 pod komandom Davida Stocksa, koji je sledeći dan sreo komandanta Nasmitha oko 14.00 i prebacio na E 11 novo sledovanje municije.

Dvije podmornice su se posle razdvojile patrolirajući svaka u svom sektoru potapajući parobrode i bombardujući željezničke stanice. Kada su se opet sreli 21. augusta komandant Nasmith je imao potpuno novu priču.

Njegov poručnik D'Oyly Huges ( u II SR komandant Gloriousa), javio se dobrovoljno da izvrši diverziju naIsmitskoj željezničkoj pruzi (Bagdat – Konstantinopolj) Čitav dan su proveli iza otoka Kalolimno konstruišući splav, koji bi bio sposoban da nosi jednog čovjeka i eksplozivno punjenje od praskavog pamuka. Splav je provjeren u moru i pažljivo su dorečeni detalji plana.

Zadatak je bio uništiti vijadukt, a ako to nije moguće dići u vazduh dio pruge.Bio je to rizik i za podmornicu koja je morala ostati u blizini, sve dok je postojala šansa da preuzme Hugesa. Komandant je doveo svoju podmornicu, polako do obale,dok se pramac nije lagano nasukao, samo tri yarda od stjena. Klif je bio dovoljno visok da zaštiti od pogleda sa obale komandni toranj.

Huges se je bacio u more i otplivao dalje, gurajući splav sa eksplozivom i odjećom i opremom. Izlaz je našao 50 m lijevo od pramca podmornice. Naoružan je bio revolverom i bajonetom, imao je još električno svjetlo i pištaljku.

Mjesto gdje je sa splovom došao do obale nije bilo najpogodnije, pa je plivao dalje da pronađe povoljnije mjesto za izlaz na obalu. Izašavši na obalu trebao je pola sata penjanja, da stigne do pruge, i produži uz prugu oko 500m sa svojim teretom. Tada je začuo neke glasove.

Osmotrio je tri muškarca koja su sjedila pored pruge i nisu pokazivala namjeru da se pokrenu. Odlučio je da prekontroliše vijadukt. Ostavio je svoj teret sa praskavim pamukom i po velikoj zaobilaznici stigao na 250m od vijadukta. Lako ga je bilo osmotrit jer je bio osvjetjen vatrom. Tamo se nalazila mašina koja je radila i veliki broj radnika, koji su se muvali u okolini.Bilo je očito nemoguće tu postavi eksploziv.

Vratio se na poziciju gdje je ostavio eksploziv, natovario ga i pošao u potragu najboljeg mjesta za miniranje pruge. Najbolje mjesto mu se činio zidić koji je služio kao potpora preko manjeg udubljenja. Bilo je samo 150 yardi udaljen od trojice muškaraca kraj pruge, međutim to je bilo jedino mijesto gdje se mogla učiniti veća šteta.

Čvrsto je krpom umotao pištolj za paljenje fitilja i opalio.U mirnoj noći to je odjeknulo i uzbunilo Turke kraj pruge. Oni su potrčali prema poručniku koji je izvadio pištoj i ispalio par hitaca prema Turcima, koji su na pucnjavu odgovorili iz svog oružja.

Huges je pobjegao niz padinu i stigao na obalu tri četvtine milje od E 11. Skočio je u more, kada je odjeknula snažna eksplozija. Fragmenti od eksplozije su letjeli pola milje od mjesta eksplozije, nije billo sumnje da je pruga efikasno prekinuta.

Poručnik je plivao oko 400 m prema otvorenom i pištaljkom davao duge signale, ali pošto se podmornica nalazila iza klifa nije čula pištaljke. Sada se Huges odlučio da pliva prema podmornici. Još prije je odbacio pištolj, električnu baklju i bajonet, ostavivši samo pištaljku koju su konačno čuli na podmornici, koju su u tom momentu zasuli puščani metci.

Podmornica je odmah zaplovila krmom, nastojeći da pokupi Hughesa.

Sada nastupa najnapetiji dio priče. U ranom jutru zamagljen pramac, top i komandni toranj su se uzbuđenom poručniku učinili kao tri čamca. Čamci su mogli biti samo neprijateljski, pa je on odmah odplivao na obalu i počeo se uspinjati, da bi nakon par koraka ponovo pogledao na more i vidjeo svoju grešku. Opet je usljedilo plivanje. U 0530 su ga pokupili na E 11, 40 yardi od obale.

Podmornica je odmah zaronila i produžila prema izlazu iz Ismitskog zaliva.

Komandant Nasmith je završio krstarenje sa sa briljantnom sedmicom. 22.augusta imao je sukob sa tri naoružana remorkera, dhow-om (transportni jedrenjak) i razaračem. Uspjeo je vješto da izmakne razaraču, potopijo dhow-u i jedan remorker sa topovskom vatrom. Zarobio je više zarobljenika, među kojima je bio i njemački bankovni menadžer koji je nosio veliku količinu novca za Chanak Banku.

25.augusta je potopio dva velika transportna broda, sa torpedima, a 28.augusta je zjedno sa E 2 bombardovao magazin i željezničku stanicu u Mudanii. 1.septembra Nasmith je sat vremena bombardovao željeznički vijadukt, više puta ga pogodivši. 3.septembra se sretno vratio u bazu.

I E 2 je imala svog poručnika heroja, Lyona. 'Poručnik Lyon je sa eksplozivom doplivao do dva broda i uništio oba. Sljedećeg dana – 8. septembra – ponovo je isplivao iz čamca sa vrećom praskavog pamuka na splavu. Cilj mu je bio da uništi željeznički most kod Küçükçekmecea, zapadno od Istanbula. Ovo je vjerovatno bila vitalna komponenta željezničke linije Istanbul-Gallipoli.

Most je uništen, ali Lion se nije vratio. E2 je čekao pet sati, ali ništa se nije ni vidjelo ni čulo za poručnika Lyona. U nadi da će se on pojaviti, poručnik Stocks ostao je u tom području dva dana, ali poručnik Lyon nikada više nije viđen.

Pogibije podmornice E 7

4. septembra je isplovila podmornica E 7 prema Mramornom moru da zamjeni E 11. Prilikom prolaza kroz Dardanele kod Nogara Pointa, zaplela se u podmorničke mreže koje je tamo postavio bojni brod Turgut Reis.

U to vrijeme je njemačka podmornica UB 14 čekala na popravak u luci Čanak. Komandant njemačke podmornice je bio von Heinburg. Sa Turgut Reisa je do njega stigla vijest da se je riba uhvatila u tursku mrežu, postavljenu preko tjesnaca, Englez bez sumnje.

Uhvatila se je ujutro oko 6.00, 4.septembra, a već je bilo popodne. Eksplozivna punjenja nisu bacali, jer je bilo more suviše uzburkano. Ostavljena je samo turska topovnjača na straži.

Vrijeme se je smirilo pa je Heinburg krenuo u izviđanje. Sve je bilo mirno, na topovnjači nisu imalli nikakvih vijesti. Postojala je sumnja da je podmornica pobjegla iz mreže. On se nalazio u malom čamcu, sa svojim kuharom, inače ribarom, Herzingom, vrlo sposobnim momkom, koji je spustio uže sa olovom na kraju. Posle nekog vremena olovo je naišlo na iznenađujuće smanjenje dubine. Odmaah su zaključili daje to podmornica.

Na uže su prikačili minu i spustili je na podmornicu, sljedila je eksplozija i visok stub vode. Na površinu je isplivala tamna mrlja od ulja. Kad su se spremali da spuste drugu minu, kad je tamna silueta probila površinu, bila je to engleska E 7 podmornica.Topovnjače su odmah otvorile topovsku vatru. Podmornica je tonula, a posada je kroz palubni otvor pokušala da se spasi. Turci su obustavili vatru.More je prekrilo komandni toranj kada je izašla još jedna silueta iz komandnog tornja i zaplivala dalje od podmornice, bio je to komandant, zadnji čovjek koji je napustio podmornicu, A.D.Cochrane.

Nesumljiva zasluga, bar djelomična pripada podmorničkom asu von Heinburgu, koga ćemo još sresti u narednom izlaganju

Francuskim podmorničarima je bilo mnogo teže raditi. U noći sa 24. na 25. jul 1915. najnovija podmornica "Mariotte" ušla je u Mramorno more, gde je na mestu susreta trebalo da se poveže sa engleskim E14. U početku je sve išlo dobro, a komandant je već mislio da su izvan barijera,ali u 5:30 ujutro podmornica se zaplela u mreže, stala i nije mogla nastaviti kretanje. Nikakvi pokušaji posade nisu pomogli, podmornicu nije bilo moguće pokrenuti ni naprijed ni nazad. Komandant Mariottea odlučio je da izroni, a kada se kabina pojavila iznad vode, ispostavilo se da su na udaljenosti od 1-1,5 kb od Chanak baterija. Pored toga, pramac “Mariottea” je zakačio sidreni konop mine, a intenzivno gađanje s obale spriječilo je ponovno zaranjanje podmornice ( izrešetan komandni toranj). Komandant je imao samo jedan izlaz – uništiti tajne dokumente i napustiti podmornicu, anakon toga je potopiti.

I Njemci su imali problema i sa mrežama i obalnom artiljerijom. Na primjer UB-14 udarila je 22.augusta 1915 u čeličnu protivpodmorničku mržu u9 sati ujutro na ulazu u Mramorno more na dubini od 18 m. Zaronila je na 35 m, pa na 45. Eksplozije u blizini čamca svjedočile su da je otkriven. Jedna od ćelija mreže čvrsto je prekrivala sredinu trupa. Mrežu su držale brojne smeđe staklene bove, koje su bile postavljene koso prema gore i, pretpostavlja se, upućivale na lokaciju čamca na površini vode.

Kako je kasnije pričao von Heinburg.

»Pokušao sam da izvučem podmornicu iz ćelije tako što sam zaustavio motor, a zatim krenuo unazad, ali sam odmah čelične konope navio na propeler. Pireći i puneći rezervoare, čamac sam držao na dubini od 30-50 m. Postojala je još jedna mogućnost: elektromotorom na maksimalnoj snazi, juriti napred punom brzinom, pokušavajući propelerom probiti mrežu, čak rizikujući da izgori namotaj elektromotora. Pokušaj je bio uspješan, ali se, kao i u prvom pokušaju oslobađanja uz pomoć vožnje krmom, opet pokazalo da je propeler pokupio čelične konope. Eksplozije su se postepeno stišale; Ostao sam do mraka na dubini od 50 m.” U 21 sat UB-14 je izronio i vratio se u bazu.«

Operacija britanskih podmornica odvijala se uz podršku brodova Crnomorske flote, čija je komanda, na zahtjev saveznika, periodično bombardirala tursko područje uglja. Posledice bombardovanja bile su paljenje skladišta uglja, uništenje tri brodogradilišta, potonuće preko stotinu malih jedrenjaka koji su se bavili transportom uglja i goriva.

Kao što je spomenuto, u Egejskom moru aktivnost savezničke flote bila je ograničena na blokadu neprijateljske obale i suzbijanje uspostavljanja baza za njemačke podmornice. Ove akcije su donekle upotpunile operacije britanskih podmornica. Nakon uništenja infrastrukture Budruma, anglo-francuska komanda je pretpostavila da će se Nemci opredeliti za Smirnu kao najpovoljniju podmorničku bazu. Shodno tome, britanske patrolne jedinice imale su zadatak da krstare između ostrva grčkog arhipelaga i anatolske obale Turske i pregledaju sumnjive trgovačke brodove.

Operacije britanskih podmornica u Mramornom moru nastavile su se do kasne jeseni 1915. Najupečatljivija epizoda tog perioda bio je proboj podmornice E12 kroz sistem barijera. Dana 25. oktobra, E12 (zapovjednik poručnik K. Bruce) vratio se u bazu nakon 40 dana krstarenja. Prošavši barijeru, odsjekao je mrežu, koja je postala na pramcu i zaglavila horizontalna kormila. Čamac je brzo ušao u dubinu i nikakav napor da se izravnava trim nije pomogao. Kada su dubine dostigle 245 stopa (73,5 m), prozori na tornju nisu mogli izdržati pritisak: kabina se počela puniti vodom, a na mnogim mjestima u pramcu pojavilo se curenje. Konačno, uz napor troje ljudi, kormila su okrenuta, a podmornica je počela da se diže. Približavajući se površini, E12 se oslobodio smetnji i izronio, ali ga je odmah napalo šest turskih patrolnih brodova.

Kako su kasnije pričali engleski mornari, u tim trenucima su mislili da nemaju nikakve šanse za spas, ali se dogodila potpuno nevjerovatna stvar. Iz nepoznatog razloga, podmornica je iznenada brzo zaronila, nastavljajući da se diže i pada pod vodu. U jednom trenutku je počela naglo da se diže, a kada je ponovo izronila, Turci su otvorili jaku vatru i ispalili na nju dva torpeda. Jedno torpedo je prošlo 10 metara od tornja, drugo je zamalo udarilo u krmu, ali je E12 ipak uspio ponovo zaroniti i vratiti se u bazu. Ovaj slučaj je komandant Bruce pripisao uspješnoj kombinaciji dva faktora - jasnih akcija posade i velike sreće.

Kao što je već spomenuto, djelovanje francuskih podmornica pokazalo se manje djelotvornim u Dardanelskoj operaciji. Štaviše, ono što se dogodilo podmornici "Turquoise" i nepažnja njenog komandanta najdirektnije su uticali na gubitak britanske podmornice E20.

30. oktobra 1915. godine, na izlazu iz Dardanela, nedaleko od mrežaste ograde kod Akbaša, Tirkiz je naleteo na plićak. Da bi se oslobodila, podmornica je izronila, ali pošto je bio na površini, konačno se nasukala. Nekoliko hitaca ispaljenih iz turskih obalnih topova pogodilo je kormilarnicu. Zapovjednik podmornice je podigao bijelu zastav.Vatra je odmah prestala. Posada čamca nije povrijeđena i zarobljena je. Podmornicu su kasnije Turci digli i uveli u svoju mornaricu

O ovom incidentu, autor memoara (Nemački) je napisao da je „osoblje napustilo čamac tako brzo da su čak zaboravili da ugase električno svetlo i električni signal upozorenja, koji je nastavio da zvoni. Sva pronađena dokumenta dostavljena su u Carigrad. Ispostavilo se da francuski komandant nije uništio važne dokumente, na osnovu kojih je bilo moguće utvrditi tačke susreta neprijateljskih podmornica koje deluju u Mramornom moru.

Njemačka komanda je odmah iskoristila nemaran odnos Tirkizovo komandanta prema tajnim dokumentima. Autor memoara nastavlja: „Na osnovu pronađenih informacija, UB-14 je dobio sljedeće operativno naređenje:

“Naredba: napad neprijateljskih podmornica u Mramornom moru.

Podaci o neprijatelju: prema dokumentima podmornice Turquoise, vjerovatno je prisustvo podmornica E12 i E20 u Mramornom moru. Mjesto susreta podmornica između 9-10 sati. i 16-17 sati na geografskoj dužini 28° 19 min E, geografska širina 40° 45 min S.

Završetak: UB-14 4. novembar u 24:00 ide na more, kroz Bosfor ga vadi topovnjača.

Povratak:? novembra u 24 sata. na udaljenosti od 2 milje do Osta od ostrva Proti, gde će topovnjača čekati za pratnju do Bosfora. Na signal “B” će se odgovoriti bijelom raketom. Admiral Souchon".

5. novembra 1915. u 12:10 UB-14 je isplovila na more. Njen komandant von Heinburg je krenuo pravo ka određenom mestu sastajanja. Zabilježio je napredak operacije uništavanja E20 u svom dnevniku:

„16 sati. Na jugu, toranj podmornice je vidljiv na oko 5 milja dalje. Pod pretpostavkom da je podmornica išla prema mjestu susreta, okrenuo sam u kurs o 90°. Ubrzo sam mogao utvrditi da se podmornica ne kreće nego da stoji na mjestu.

UB 14

16 sati 28 min. Pravac 185°. Manevrisanje na takav način da se izvrši napad sa Zapada na zalasku sunca. Zrcalno glatka površina mora natjerala je da se periskop koristi vrlo pažljivo. Prilikom podizanja periskopa radi orijentacije, svaki put sam smanjivao brzinu. Napad je sputan oštećenjem aparata za uvećanje periskopa. Kada sam se približio udaljenosti od 2000 m (11 kablova), neprijateljska podmornica me je, postepeno okrećući, postavio. Krenuo sam ka njemu na kursu od 160°. Na udaljenosti od 1200 m (6,5 cab) ponovo sam pretražio površinu. Prije podizanja periskopa, naredio sam da se pripremi torpedo. Nakon podizanja, ja sam ispalio torpedo: udaljenost 500 m (3 kabine), dubina 1,5 m. Zbog činjenice da se UB-14 kretao prosječnom brzinom, nakon ispaljenja, njegov komandni toranj se pojavilo iz vode. Neprijatelj je prekasno uočio trag torpeda. U 17 h 16 min odjeknula je eksplozija, koja je protresla podmornicu. Neprijateljska podmornica je potpuno sakrivena stubom dima i vode, a kada se ovaj srušio, podmornica je nestala.

17 h 20 min. Izronio da pokupim preživjele. Komandant, 2 oficira i 6 članova posade su spašeni.

Nije bilo nikakvih krhotina.”

Ova epizoda je imala nastavak. Šest dana nakon pogibije E20, 11. novembra uveče, u jednom od prestižnih hotela u Carigradu, komandant njemačke krstarice Breslau svjedočio je neobičnom prizoru: zarobljeni engleski oficiri iz E20 mirno su večerali za luksuznim stolom. Kako se ispostavilo, turska komanda je, na hitne zahtjeve američkog ambasadora, dala britanskim mornarima potpunu slobodu na tokom pet dana. Ogorčenje komandanta Breslaua bilo je toliko da je odmah radiom obavjestio admirala V. Souchona,koji je naredio da se Britanci odmah pošalju u Izmir, ne čekajući da istekne obećani dan.

Krajem 1915. prestala su aktivna borbena dejstva podmornica tipa "E" u teatru Dardaneli. Pojava njemačkih podmornica u Egejskom i Mramornom moru i njihovi uspješni napadi nisu mogli a da ne pogoršaju situaciju, dok saveznici nisu imali dovoljno konvoja, minolovaca i rezervnih razarača. Općenito, pažljivo osmišljena operacija Dardanela uz korištenje kolosalnih resursa doživjela je poraz u praksi. Tome su doprinijeli mnogi faktori, među kojima su glavni bili neuspjeh pokušaja anglo-australskih kopnenih snaga da zauzmu poluostrvo Galipolje, a flote da forsira Dardanele i stekne kontrolu nad njima.

Unatoč visokom koeficijentu operativne napetosti zbog britanskih podmornica, koje su djelovale pod velikim rizikom, Turci su ipak uspjeli prebaciti svoje rezerve u potrebna područja poluotoka, a njemački instruktori su im pomogli da racionalno rasporede ove rezerve i kompetentno organiziraju odbranu.

U jesen 1915. godine, nemačka komanda je preko Balkanskog poluostrva mogla da preveze robu u Carigrad. Zemlje članice bloka Antante nisu uspjele da sprovedu plan povlačenja Turske iz koalicije Centralnih sila jednim takozvanim coup de main, odnosno brzim udarcem. Kao rezultat toga, propala je njihova nada da će brzo okončati rat na Mediteranu. Konkretno, najviši britanski vojni vrh više nije sumnjao da pomorski resursi zemlje više nisu u stanju izdržati ozbiljnost operacije, čiji je ishod potvrdio složenost i obim zadataka borbe, čak i najmoćnijih flota, protiv obalnih baterija. i utvrđenja. To je potvrdilo upozoravajuće riječi admirala Fišera, koje je on više puta izražavao u početnoj fazi razvoja plana za forsiranje Dardanela.

Literatura: British Submarines of WWI , avtor Innes Mc Cartney V C s of the First World War : the naval vcs, , avtor Stephen-a Snelling-a Mediterranean Submarines,autori Michael Wilson &Paul Kemp Submarine & Anti-Submarine, autor Henry Newbolt The Role of Submarine AE2 on Anzac Day autor, M.W.D. White Inside Constantinople: A Diplomatist's Diary During the Dardanelles ... ,autor Lewis Einstein The U-Boat War: 1914-1918, autor Edwyn A Gray Propaganda and Information Warfare in the Twenty-First Century, autor Scot Macdonald Unheard, Unseen Submarine E14 and the Dardanelles, autor David Boyle

Reiders of Deep, autor Lowell Thomas